Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

SUDBINA

„Opet osjećaš krivnju?“ ‒ upita. Podignem glavu. Oči mi se zaustavljaju na kotačima. „Bila je to sudbina“ ‒ tiho je dodala.

 

Opet sam po tko zna koji put usnula isti san. Ja i moja starija sestra izlazimo iz zgrade u kojoj smo odrasle. Prolazimo pored kioska. Kao i obično trgovkinja nas pozdravlja. Daruje bombonima.

sudbina

Sestra me drži za ruku. Osjećam njen topli dodir na dlanu. Ispod pazuha druge ruke stisnula je loptu.

U parku smo. Lišće šušti pod nogama. Smijemo se. Šutiram. Lopta se kotrlja prema rijeci. Sestra trči. Vrisak.

Zvuk telefona trgne me iz obamrlosti. Okrećem se oko sebe. U svojoj sam kući. Sjednem na kauč. Podbočim glavu na ruke. Čujem zvuk gume koja klizi po parketu. Osjetim pogled.

‒ Tko je zvao?

‒ Ne znam. Spavala sam. Nisam se stigla javiti. Šutimo.

‒ Opet osjećaš krivnju? ‒ upita. Podignem glavu. Oči mi se zaustavljaju na kotačima.

‒ Bila je to sudbina ‒ tiho je dodala.

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: