SUDBINA
„Opet osjećaš krivnju?“ ‒ upita. Podignem glavu. Oči mi se zaustavljaju na kotačima. „Bila je to sudbina“ ‒ tiho je dodala.
Opet sam po tko zna koji put usnula isti san. Ja i moja starija sestra izlazimo iz zgrade u kojoj smo odrasle. Prolazimo pored kioska. Kao i obično trgovkinja nas pozdravlja. Daruje bombonima.
Sestra me drži za ruku. Osjećam njen topli dodir na dlanu. Ispod pazuha druge ruke stisnula je loptu.
U parku smo. Lišće šušti pod nogama. Smijemo se. Šutiram. Lopta se kotrlja prema rijeci. Sestra trči. Vrisak.
Zvuk telefona trgne me iz obamrlosti. Okrećem se oko sebe. U svojoj sam kući. Sjednem na kauč. Podbočim glavu na ruke. Čujem zvuk gume koja klizi po parketu. Osjetim pogled.
‒ Tko je zvao?
‒ Ne znam. Spavala sam. Nisam se stigla javiti. Šutimo.
‒ Opet osjećaš krivnju? ‒ upita. Podignem glavu. Oči mi se zaustavljaju na kotačima.
‒ Bila je to sudbina ‒ tiho je dodala.