Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

SADIĆEMO DRVO JAVOROVO

Jecala pjesma u grudima, brdima se čuo lelek nepravde, a žalosna duša krila je poruku: „Sadićemo drvo javorovo“.

 

„Ko se odrekne tradicije, nema prava na budućnost“, ponovi otac staru krilaticu.

drvo javorovo

Ne volim o tome…

Zastade, otpi gutljaj rakije, pa oklijevajući nastavi.

Za vrijeme onog rata naredili su partizanima u Hercegovini da pretresaju kuće, i gdje god nađu gusle, da ih satru. Mnogi su se iživljavali, skakali, lomili.

Cijepale su se, i gusle, i duša. Jecala pjesma u grudima, brdima se čuo lelek nepravde, a žalosna duša krila je poruku: „Sadićemo drvo javorovo“.

Ponovo zaćuta. Osjetismo da i vazduh drhti njegovom nevoljom.

Čekali smo da mu se otisne muka, a strahovali šta će reći, kako će izdržati. To što je oćutao, nismo nikad saznali.

Eeee, moj javore. Eeee, moj narode! Sjećanja prosto more. Zasječene misli, zgažen život, toliko puta odsanjan. Lome ga predrasude, ljudsko posrnuće. Sukob osjećanja. Nemaš pravo na mišljenje.

Osuditi gusle. Osuditi narod…

Istrijebiti kuće od struna, od pjesme. U čovjeku ubiti mrvu veselja… Shvatili smo ćutanje i priču, i što je najgore hvatali se u koštac sa silom i nepravdom.

Bi li to lice, ili naličje života? Duh ili zloduh vremena, nevrijeme u kom su se pakovali gromovi za sutrašnju grmljavinu? Za budućnost u kojoj će munje osvjetljavati put, a pomrčina biti predah u tkanju mržnje.

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: