SIMBOLIKA PRAZNIKA

Smirenost Hristova otvorila je nebo, čime je Gospod pokazao ljudima tajnu Trojičnosti Božanstva.

 

Sveti Jovan Šangajski pisao je o simbolici praznika Bogojavljenja, gde je Hristova smirenost uticala na to da se ispuni Božija pravda.

smirenost hristova

Slaveći Bogojavljenje, mi se sećamo i da se Bog pokazao ljudima kao Trojica i da se Isus javio svetu kao Hristos.

Gde se javio Hristos? Gde je započeo Svoje delo? Da li je otišao u grad veliki i tamo se javio u Svojoj Slavi? Ili se uspeo na goru visoku, a masa od mnoštva hiljada je stajala dole i posmatrala Ga kao nekakvo čudo? Ne! Hristos je pošao u pustinju, na reku Jordan , gde je Jovan krštavao narod. Jovan je propovedao pokajanje i pozivao grešnike da se, u znak pokajanja, krste u Jordanu. I evo, kao grešnik dolazi i Hristos i moli za krštenje. On, u koga ne bejaše greha. Uplašio se Jovan. „Ti treba mene da krstiš“. „Ostavi sada“ – odgovara Isus – jer tako nam treba ispuniti svaku pravdu“. Adam je gordošću sagrešio, želeo je da se uzvisi, da postane poput Boga.

A Hristos je došao da ispuni pravdu Božiju, da greh gordosti Adamove popravi smirenošću. Adam je želeo da se uzvisi pred Bogom, a Bog se unizio pred čovekom. Hristos je sišao u vodu i prihvatio krštenje od raba Svojega. Drhteći, Jovan je položio ruku na Vladara i Boga svojega, a Hristos je smireno pognuo Svoju glavu pred njim. Ova smirenost Hristova otvorila je nebo. Tada su se nebesa otvorila i začuo se glas Boga Oca:“Ovo je Sin Moj ljubljeni, koji je po Mojoj volji. Ovo je Sin Moj, koji Sebe ponizi da bi izvršio Moju volju, istinski Sin Moj, Koji se unižava da bi čoveka uzvisio“. A Duh Sveti je sišao sa neba na Isusa, potvrđujući reči Oca. Tako je smirenošću Isus otvorio nebo i pokazao ljudima tajnu Trojičnosti Božanstva.

Ali, zašto je On to obavio upravo na vodi, a ne na nekom drugom mestu? Setimo se kako je Bog stvarao svet. Kada je Bog stvarao nebo i zemlju, „zemlja beše bez obličja i pusta, i Duh Božiji dizaše se nad vodom“. Potom rastavi Bog zemlju i vodu, ali tako da voda ipak ostane na svakom mestu i nužna svemu stvorenom. Čovek ne može da živi bez vode, niti bilo kakva životinja; postoji voda (vlaga) u vazduhu; uzmimo bilo gde grudvicu zemlje – i tamo postoji voda; postoji voda i u kamenu, sve i ako nam se čini da je tamo nema, pa ipak, ona postoji i tamo i, kada Bog poželi može je osloboditi iz njega, kao što je i učinio za vreme Mojsija.

„Gospodnja je zemlja i što je god na njoj, vaseljena i sve što živi u njoj. Jer je On na morima osnova i posred reka utvrdi je“ (Ps.24,1-2). „Nebesa biše odavno i da je zemlja iz vode i od vode sazdana Božijom reči“, piše apostol Petar. „Od kojih tadašnji svet, vodom potopljen, propade“ (II Pet. 3,5-6). Kada je čovek sagrešio navukao je gnev Božiji ne sano na sebe nego i na čitavu prirodu. Čovek je kruna Božijeg stvaranja; on je postavljen za cara prirode. A kada car postade neprijatelj Caru drugome, tada i čitavo carstvo njegovo postade neprijateljsko carstvo. Kazna je bila namenjena ne samo čoveku nego i svemu stvorenom /tvari/. „Jer znamo da sva tvar zajedno uzdiše i tuguje do sada (Rim. 8,22). Ali, „tvar se pokori taštini (ne od svoje volje nego za volju onoga koji je pokori)“ (Rim. 8,21-22). Zato oproštenje krivcu oslobađa i stvoreno od robovanja propadljivom. „Uništena će biti ova priroda propadljiva i preobraziće se u novo nebo i novu zemlju, gde pravda obitava“. (II Pet. 3,12-13).

Da bi se omogućila ova promena, da bi se priroda pripremila za nepropadljivost koja će nastupiti posle sudnjega dana, Hristos je došao na vode Jordana. Uronivši u Jordan, Hristos je posvetio ne samo vode Jordana nego i čitavu vodenu prirodu, kao što i kliče Crkva u svojim pesmama:“Hristos se javi da Jordana osveti vode“ (Pretpraznični tropar), „Danas se vodena osvećuje priroda“ (Tropar pri Ishodu na Jordan). A pošto se voda svuda nalazi, onda je osvetivši vode Hristos time osvetio sve stvoreno, čitavu vaseljenu. Hristos je pripremio prirodu da bi i ona osetila dobre posledice od žrtve koju je On došao da prinese. Ali ne samo to On je vodi dao moć da opere ljudske grehe. Krštenje Jovanovo je bilo samo znak pokajanja. Hrišćansko krštenje jeste novo rođenje, oproštaj svih grehova. Vodom je kaznio Bog grehove prvog sveta i uništio ga je vodom u potopu. Vodom sada spasava Bog ljude kroz Tajnu krštenja.

Tako je Hristos na vodama Jordana uništio glavu zmije, kako se to poje u crkvenim pesmama, glavu one zmije koja je prevarila Adama i Evu, ali je bila pobeđena smrenošću Isusovom, – otkrio je ljudima da je Bog Trojica – osvetio vodu, a sa vodom pripremio i sve stvoreno za prihvatanje reči oproštaja i za nepropadljivost.

I tada je, izdržavši još jednu borbu sa đavolom u pustinji, Hristos krenuo da priprema ljude za carstvo buduće i počeo je svoju propoved rečima: „Pokajte se, jer se približilo Carstvo nebesko“ (Mt. 4,17), ili kako stoji u drugom Jevanđelju: „Ispunilo se vreme i približilo se carstvo Božije: pokajte se i verujte u Jevanđelje“ (Mk. 1,15).

Do tada je Jovan Krstitelj propovedao pokajanje, pripremao put Gospodu. Kada Sam Gospod viče ljudima:“Pokajte se“. Taj glas je namenjen ne samo ljudima koji su živeli u Hristovo vreme već se tim rečima Hristos obratio svim ljudima u svim vremenima i vekovima. I mi smo slušali te reči iz Jevanđelja. Dok još nisu utihnule praznične pesme Bogojavljenja, one nas podsećaju da se približava vreme pokajanja. Budimo pažljivi! To nisu reči proroka ili anđela nego Samoga Gospoda. Pokajaćemo se i u postu, koji dolazi, nastojaćemo da pobedimo naše starsti i dobijemo oproštaj grehova, da bismo u budućem veku ušli u nepropadljivo Carstvo koje je pripremio Gospod. Amin.

Izvor: Svetosavlje.org