„SUJE“ ZNAČI „ISPRAZNO“ 

„Sujetno je sve za čim nema potrebe“, reči su svetog Vasilija Velikog za nešto čemu nije mesto niti za njim ima potrebe koju ljudi treba da izraze.

 

„Sujetno je sve za čim nema potrebe“, rekao je sveti Vasilije Veliki.

sujetno

U ruskom jeziku reč „suje“ ima značaj uzaludnosti, ispraznosti koja nema i ne sadrži u sebi nikakvu vrednost (uporedite sujeverje – tj. uzaludno verovanje, sujeslovlje – tj. praznoslovlje i sl.). „Sujeta nad sujetama – kliče biblijski propovednik Eklisijast – sve je sujeta!“ Ove reči se odnose i na sam ljudski život koji nije oduhovljen istinskim smislom.

Celokupan naš današnji način života kao da podstiče na užurbanost, trčkaranje po prodavnicama i zauzetost mnogobrojnim drugim problemima radi obezbeđivanja svog svakodnevnog života. Savremeni gradski čovek je čovek koji trči, koji traži, koji žuri, koji je pun briga, koji juri u vrevi i gomili prepunih vozila gradskog saobraćaja. Ako ne požuriš, nešto ćeš propustiti, nećeš stići, nećeš učiniti, ostaćeš bez nečega. Treba se vrteti kao veverica u točku. Osim toga i medicina savetuje: „kretanje je život, više se krećite“. Mnogobrojne preporuke se tiču korisnosti zdravog i doziranog pešačenja, trčanja. skijanja i sl. Tvrdi se da „kretanje može zameniti mnoštvo lekova, ali nijedan lek ne može zameniti kretanje“.

Možda je to sve tačno, ali samo delimično, jer za veliku pokretljivost nije svako sposoban (a nije svakome ni po ukusu). Postoji tip ljudi koji vole da sede kod kuće, koji su slabo pokretni i koji su čak potpuno nepokretni usled, na primer, fizičkih mana u razvoju ili teških oboljenja. Međutim, i kod onih kojima je data sloboda kretanja, sujetne radnje povezane sa užurbanošću stvaraju unutarnju napetost, zabrinutost, osećanje nespokojstva i vode stresovima i različitim oboljenjima, što je nauka već dokazala i što ne izaziva principijelnih prigovora.

Osim sujetnih postupaka postoje i sujetne reči, misli, želje i pobude. Sve sujetno kao da potkrada čoveka, osiromašuje ga, pustoši mu dušu, a ponekad je i obezličava. Veoma je često sujeta uslovljena trkom za prividnom slavom, uspehom i korišću. Ali, kako se kaže, čovek od drveta prestaje da vidi šumu. Gubeći istinski smisao života, ljudi se upuštaju u isprazne i nepotrebne poduhvate, prave gomilu nepotrebnih napora „ni za šta“.

Svetootačko učenje upozorava na oduševljavanje sujetnim životom: „Onome koji voli sujetnu slavu, ili je vezan za nešto veštastveno, svojstveno je da se gnevi na ljude zbog privremenog, da pamti zlo, ili da gaji mržnju prema njima, ili da robuje sramnim pomislima“ – pisao je sv. Maksim Ispovednik.

Da bi se savladalo sujetno neophodna je izuzetna pažnja na sebe, samodisciplina, kontrola ne samo radnji, nego i celokupne umne delatnosti. Osim toga, treba se ipak odreći, koliko je moguće, svega sporednog, potčinivši život u većoj meri duhovnim i večnim, a ne prolaznim vrednostima.

Put k duševnom zdravlju prolazi kroz duševno spokojstvo. No brzina i žurba su različiti pojmovi. Može se sačuvati unutrašnje spokojstvo i ako čovek vodi brz tempo života, premda to nije lako.

Naše misli, prema slikovitom izrazu jednog starca, „tiskaju se kao komarci“ u glavi stvarajući vrenje („buvlju pijacu polovne robe“ kako se izrazio sv. Teofan Zatvornik). Rad na kontroli i sređivanju misli ne sastoji se u zaustavljanju misli (čemu teže većina daleko-istočnjačkih asketa), jer u svetlosti svetootačkog učenja zaustaviti misli je isto tako nerealno, kao što je nemoguće ogrtačem zaustaviti vetar. Osim toga, čovek može da nauči da svesno preokreće misli u željenom pravcu, da „odseca“ one nepoželjne, da usporava tempo mišljenja; postoje i drugi naročiti metodi. Lekovito dejstvo pokazuju molitve, duhovno štivo, crkvene službe i Tajne.

Užurbanost se danas može posmatrati kao svojevrsna savremena neuroza, jer se tu, kao i kod neuroza, radi o boravku u iluzornom svetu, čiji značaj čovek precenjuje (iluzornom u smislu netačno opažanog, psihički izobličenog, inače se ljudi ne bi prepuštali sujeti). „Ima mnogo ljudi koji pate od iluzornih patnji, gonjenih iluzornim strahom, mučenih iluzornim raspoloženjima“ – pisao je ruski filosof Višeslavcev. „Sav njegov život bio je sujeta i neuspeh duha. Kao san proleteše njegovi dani i nestade“ – tako je sažeto izrazio ishod života nekog sujetnog čoveka sv. Jefrem Sirin.

Preterano oduševljavanje prolaznim stvarima, vezanost duše za materijalni svet, žudnja za novcem, vlašću, slavom, zadovoljstvima, rušenje prevelikih častoljubivih planova, razvijena umetnička uobrazilja na pozadini slabe volje, neveština upravljanja sobom – stvaraju klasičnu osnovu za sujetnu igru snova i mehurova od sapunice, umesto pravog života u Hristu. Osim svega rečenog, sujeta je uvek jaram, ropstvo, odsustvo unutrašnje i spoljašnje slobode, put u ništa, degradacija i sve moguće bolesti. Zamislimo se nad sujetom, svako u svom životu!

Vladimir Konstantinovič Nevjarovič
Iz knjige: „Terapija duše – Svetootačka psihoterapija“