GNOJ

Promicale zgrade, sive, i ljudi, voštani i bledi kao gnoj. Ispred mene klatila se ćelava i smežurana glava smrti.

 

Ispred mene, u metalnom mehuru ribe, sedela, dok smo mirno promicali gradom, smrt sa ušima od belog voska.

gnoj

Nišanio sam, kao periskopom, redom, iako sam napamet znao kucavicu predgrađa i sva njena stajališta. Preslišavao sebe, ponavljajući, kao da ponavljam u detinjstvu naučenu pesmu, autobuska garaža, desno stara ciglana, levo rukavac Dunava.

U daljini dimila se fabrika kartona, kej, cigansko naselje, fabrika boja, volšebno nazvana Duga, gde sam davno radio kao fizikalac i gde sam slušao hvalisave i vulgarne priče šljakera. Most i na njemu voz, a pod njim Dunav, siv i glup. Pod tim mostom me je jednom neka veoma mlada Romkinja pitala da li hoću da radimo. Pobegao sam, gledajući u zemlju.

Nišanio sam dom kulture, poresku upravu, stanicu MUP-a, pekaru gde sam baš davno doručkovao kada sam u jednoj zgradi prekoputa za dnevnicu macolom obijao pločice u kupatilu, a sa druge strane zida neka žena kreštavim glasom vikala je: Lakše to, majku ti jebem.

Promicale zgrade, sive, i ljudi, voštani i bledi kao gnoj.

Ispred mene klatila se ćelava i smežurana glava smrti. Po mislima mi se preturala ona da smo nesrećni i da ćemo umreti.

Ipak, mislio sam, šta je misao da smo smrtni, u poređenju sa velikim uzalud… Sa velikim uzalud.