Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

LINGVISTIČKI PROBLEM 

Na ovo su pojedini lingvisti, posebno Miloš Kovačević, javnosti skretali pažnju u nizu novinskih i stručnih tekstova, ali su sve te opomene i apeli ostajali bez odgovora.

 

Godine 2008. Tihomil Maštović, direktor Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu, slavodobitno je obelodanio da je konačno priznat hrvatski jezik, navodeći kao glavni kriterijum toga priznanja „poseban bibliotečki kod“ u vašingtonskoj Kongresnoj biblioteci – smatra lingvista Miloš Kovačević, pa nastavlja:

miloš kovačević

To priznanje odnosi se na promjenu koda u ISO bibliotečkim normama koje su važile za srpskohrvatski jezik. „Priznanje“ je, navodi T. Maštović, postignuto tako što su „izmjenom postojećih troslovnih oznaka hrvatskoga i srpskoga jezika iz norme ISO369-2 u međunarodnu klasifikaciju jezika konačno uvedena dva potpuno razdvojena jezika, i to: ‘hrvatski jezik’ s kodom hrv’i ‘srpski jezik’ s kodom ‘srp’.

Dotad je za hrvatski jezik (tretiran kao varijanta srpskohrvatskog jezika) vrijedila oznaka ‘scr'(Serbo-Croatian-Roman), a za srpski jezik (kao varijanta srpskohrvatskog jezika) ‘src’ (Serbo-croatianCyrillic) koje su oznake tretirale ta dva jezika kao jedan jezik“, s tim da je „odvajanje hrvatskoga od srpskoga jezika, iz norme ISO 6392-2, prihvaćeno odlukom od 17. lipnja 2008, koja će se početi primjenjivati od 1. rujna 2008. godine“.

T. Maštović naglašava da je „ova izmjena donijeta na zahtjev Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (koji je potpisao sam T. Maštović) i Hrvatskog zavoda za norme (koji je potpisao Dragutin Funda)“, s tim da su zahtjev „podržale i supotpisale i komplementarne ustanove iz Srbije: Narodna biblioteka Srbije (Sreten Ugričić) i Institut za standardizaciju Srbije (Ivan Kostić)“. (v. Tihomil Maštović, „Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika“, „Jezik“, god. 55, br. 4, Zagreb, 2008, 150-153).

Budući da je u bivšem srpskohrvatskom kao zajedničkom jeziku hrvatska varijanta „src“ (Serbo-Croatian-Roman) bila isključivo latinička, a srpska varijanta „scc“ (Serbo-croatianCyrillic) isključivo ćirilička – ovim priznanjem hrvatskog jezika „sve što je napisano na latinici smatra se hrvatskim jezikom, dok se samo ono što je napisano ćirilicom knjiži kao srpski jezik“.

Tu činjenicu potvrđuje svjetska međubibliotečka asocijacija IFLA (TheInternational Federation of Library Associations and Institutions), koja od 1994. godine pri kodiranju jezika u katalogizaciji izdanja sve knjige iz Srbije štampane latinicom podvode pod hrvatski jezik (što potvrđuje i uredništvo „Lagune“, najveće izdavačke knjižarske kuće u Srbiji, u „Politici“ 21. 1. 2021, str. 25). Takođe ni standard ISO 12199 (Alphabetical ordering of multilingual terminological and lexicographical data represented in the Latin alphabet) među jezicima koji koriste latiničko pismo ne navodi srpski jezik.

Pošto u međunarodnom informacionom sistemu za kulturni i naučni razvoj, čijih se standarda pridržavaju sve članice UNESKO, ne postoji odrednica „srpski jezik – latinica“, sve što je kod Srba napisano ili će biti napisano takvom latinicom u svjetskim bibliotečkim fondovima knjiži se i knjižiće se u – hrvatsku kulturnu baštinu. A na isti način će se „preknjižiti“ i sve ono što je srpskom, odnosno srpskohrvatskom latinicom štampano prije 1994. godine sve do 1892. godine, tj. do pojave „Hrvatskog pravopisa“ Ivana Broza.

A da se takvog kodiranja pri katalogizaciji knjiga pridržava i Narodna biblioteka Srbije lako se može uvjeriti pretraživanjem latiničkih knjiga srpskih pisaca koje je katalogizovala Narodna biblioteka Srbije. Tako se, npr., za latiničko izdanje Andrićeve „Na Drini ćuprije“ (Zagreb. Mladost, 1962), ili pak za „Ježevu kućicu“ Branka Ćopića, ili za roman Draga Kekanovića „Potomak sjena“ (štampane u Zagrebu) – navodi da su napisani „hrvatskim jezikom“.

I da zaključimo, ukoliko je bilo koje djelo bilo kog srpskog pisca štampano latinicom – ono se u svjetskim bibliotekama knjiži kao djelo pisano hrvatskim jezikom, i podvodi pod hrvatsku kulturnu baštinu. Samo djela pisana ćirilicom prema kriterijumima svjetske međubibliotečke asocijacije IFLA, a tih kriterijuma se drže sve članice UNESKO-a, knjiže se kao djela pisana srpskim jezikom, i podvode pod srpsku kulturnu baštinu.

Na to su pojedini lingvisti (posebno D. Petrović i Miloš Kovačević) javnosti skretali pažnju u nizu novinskih i stručnih tekstova, ali su sve te opomene i apeli ostajali bez odgovora, kao uostalom što na bedem ćutnje nailaze brojni zahtjevi srpskih filologa za institucionalnu podršku napravljenim i u fiokama Vlade zaboravljenim Izmenama i dopunama Zakona o jeziku i pismu.

Izvor: Novosti.rs

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: