FALSIFIKATI UŽIČKE REPUBLIKE

Film „Užička republika“ ima svoju publiku već godinama koja obožava ovo ostvarenje Žike Mitrovića, ali i njima će biti interesantne pojedine nelogičnosti koje se u njemu pojavljuju.

 

Gledam film „Užička republika“ (znam, mazohizam, ali prosto volim filmove Žike Mitrovića) i bukvalno mi nije dobro od istorijskih falsifikata. Delim utiske pogotovo zato jer je ovaj film postao jedna od najvažnijih komunističkih propagandnih slika okupirane Srbije.

užička republika

1. Na filmu komunisti preuzimaju inicijativu u Aprilskom ratu i samoorganizuju se za odbranu od nemačkog okupatora.

Stvarnost: Do maksimuma su bojkotovali i dezorganizovali odbranu, a u prvim mesecima okupacije stavili su se Nemcima na raspolaganje. Domaći ljotićevci su sa rezignacijom konstatovali kako su “komunisti uspeli da zagospodare najvažnijim mestima kod nemačkih vlasti“ i tako i njima oduzeli mogućnost da se politički bolje pozicioniraju. Među njima su, infiltrirani u srpske vlasti pod okupacijom, ostali i neki od kasnije visokih partijskih funkcionera, poput Dobrivoja Baje Vidića i Slobodana Penezića Krcuna.

2. Užički komunisti prikazani su od početka kao aktivni i borbeni. U prvoj borbi na filmu usmrte dva žandarma i čitav vod Nemaca.

Stvarnost: Užički odred bio je u prvoj fazi ustanka, do avgusta 1941, jedan od najneaktivnijih partizanskih odreda u Srbiji, zbog čega ga je partijsko rukovodstvo oštro kritikovalo. Prve akcije bile su mahom manje diverzije i likvidacije lokalnih “petokolonaša“. I sam partizanski ustanak 7. jula počeo je ubistvom dva žandarma, ne i Nemaca kojih tada nije ni bilo u Beloj Crkvi i okolini.

3. Partizanski komesar/komandant Bora (Boris Buzančić) nakon prve akcije u verbalnom dvoboju pobeđuje predsednika opštine (nosioca starih vlasti), nakon čega se celo selo svrstava na stranu partizana.

Stvarnost: jedna od prvih akcija jeste bila ubistvo predsednika seoske opštine (Boža Krdžića), koji je suprotstavljanje partizanima uistinu platio glavom.

4. Pukovnik Draža Mihailović je prikazan kao vojni lider, strog i vizionar, nastavljač četničkih tradicija, čuvar poretka i zakleti protivnik “demokratije i parlamentarizma“. U jednom kasnijem kadru, on je bezobzirni čizmaš koji pali cigaretu o kandilo. Jezgro njegovog pokreta, sačinjeno od predratnih oficira i političara, od prvih dana ustanka, u jednoj prilično komfornoj atmosferi, sa čistim i opeglanim odelima i u izobilju ića i pića, odmah donosi političku platformu, u kojoj se ističe da je njihov program u prvom planu “program borbe protiv komunista“ (što iznosi Dragiša Vasić); neki riđi kvazi-Palošević zalaže se već tada za “četničku diktaturu nad monarhijom“ (?!) i da “država mora biti u rukama četnika“, filmska insinuacija na Stevana Moljevića iznosi platformu izgradnje Velike Jugoslavije “i u njoj etnički čistu Veliku Srbiju“. Sabor četnika završava se uz more alkohola, pesmu “Drma mi se na šubari cveće“ i poznatu scenu lupanja pijanog četničkog kabadahije glavom u sto…

Stvarnost: za početak dosta jednostavnija. Mihailović se nije pozivao na kontinuitet sa četništvom, niti je 1941. imao bilo kakvu političku platformu (što se pokazalo kao jedna od njegovih inferirornosti pred komunistima). Zapravo se radi o aluziji na Baški kongres, do kog je došlo tek u januaru 1944. Mihailović je bio ubeđeni demokrata i legalista, kako 1941. tako i 1946. i verovao je da se sudbina i Jugoslavije i srpskog naroda rešava na slobodnim izborima. Naposletku, Moljevićev plan bio je lični i nikada nije postao deo zvanične politike Ravnogorskog pokreta, koji se na kongresu u selu Ba opredelio za federalistički uređenu Kraljevinu Jugoslaviju.

5. Četnički komandanti na terenu, koje tumače Rade Šerbedžija (major Barac – ustvari Jovan Derok) i Bogoljub Petrović (kapetan Đorđević – ustvari Vučko Ignjatović) mnogo pričaju i busaju se u junačka prsa, dok se uzdržavaju od napada na Nemce. Suprotno, partizani i dalje nose oslobodilačku borbu na svojim plećima, pa iako tražeći pomoć od četnika, prvi grad oslobađaju sami. Borba počinje veštim partizanskim manevrom, a završava se uz 20-ak mrtvih i isto toliko zarobljenih Nemaca, te njihovom kasarnom u plamenu. Četnici ulaze kukavički u oslobođeni grad, tek po završenoj krvavoj borbi, i traže da se vlast u njemu podeli, a čim im to pođe za rukom oni se u nedostatku ratnog iskustva međusobno izmlate u kafani, sve uz gađanje slike svog vrhovnog komandanta kralja Petra flašom vina ili rakije.

Stvarnost: Prvi gradić u koji su partizani “nesmetano prodrli“, bez opaljenog metka, kako piše “prvoborac“ (kasnije komunistički general) Nikola Ljubičić bila je Bajina Bašta i to se odigralo noću 18/19. avgusta 1941. Ljubičić dodaje da je “cilj akcije bila Poreska uprava, u kojoj se, prema dobivenim obavještenjima, nalazila veća suma gotovog novca“ – i napad je urodio plodom, budući da su partizani u ovoj akciji zaplenili oko 670.000 dinara. Pre svanuća već su napustili grad. Tri dana kasnije, 22. avgusta, na kratko su upali i u Arilje, koji je branila manja žandarmerijska posada; u borbi su ovog puta poginula dva partizana i dva žandarma. Nijedan Nemac nije poginuo u ovim borbama. Prvi veći grad koji su ustaničke jedinice zauzele i zadržale duže vreme bila je Loznica (31. avgusta) – ali nju su oslobodili četnici potpukovnika Veselina Misite, bez pomoći partizana. U toj borbi Misita je sa nekoliko svojih saboraca junački poginuo, a četnici su zarobili oko 90 nemačkih vojnika, što je označilo prekretnicu u dotadašnjem ustanku protiv okupatora.

6. Tačno na početku drugog sata, partizani silovitim jurišom isteruju Nemce iz Užica, koje će postati centar partizanske slobodne teritorije. Borba je krvava, uz velike gubitke na obe strane, a pored desetina mrtvih, uz povlačenje u neredu, Nemci trpe gubitke od nekoliko uništenih tenkova i oklopnih vozila.

Stvarnost: Ovo je zapravo kompletno izmišljena epizoda, jer se oko Užica nisu ni vodile borbe. Grad je uistinu tokom septembra slavio dva oslobođenja: najpre su, po izlasku Nemaca u okviru njihovog taktičkog pregrupisavanja u zapadnoj Srbiji, 21. septembra u Užice ušli četnički odredi Koste Pećanca i uspostavili svoju upravu. U narednim danima u gradu je vladala velika napetost, jer se očekivao dolazak partizana i otpor četnika koji im ne bi olako prepustili grad. Zaista, partizani Užičkog odreda su se ubrzo približili gradu, ali je konflikt za prvo vreme izbegnut: dve strane su pristupile pregovorima ne bi li se izbeglo „prolivanje bratske krvi“. Konačni rezultat pregovora bio je da su četnici popustili pritisku čaršije („da vidimo šta hoće ta naša deca“) čiji su mnogi ugledniji građani imali sinove u partizanima. Popodne 24. septembra partizani su ušli u Užice, koje ih je oduševljeno pozdravilo. Nemački obaveštajni organi registrovali su i jedan nepoznat detalj: da su se u posredovanje oko predaje vlasti između četnika Koste Pećanca i partizana uključili i četnici Draže Mihailovića, koji su olakšali da vlast u Užicu „sklizne“ u ruke komunista…

7. Kroz čitav film provlači se ljubavna priča partizanskog komesara/komandanta Bore (u ulozi Buzančića objedinjene su nekolike sudbine, otprilike i Petra Stambolića i Branka Krsmanovića i Milinka Kušića i Dušana Jerkovića, možda i još ponekog) i rukovodioca agitpropa Nade (Božidarka Frajt). Njihova ljubav je platonska i čista, ograničena rigidnom proleterskom seksualnom etikom.

Stvarnost: budući da se u partizanskim odredima od prvih dana našao značajan broj žena, komunisti na terenu jesu vodili računa o muško-ženskim odnosima. Međutim, ova pravila ponašanja kršena su na mnogo mesta. Po sećanju Vladana Bojanića, u Mačvanskom NOP odredu više rukovodilaca započelo je vanbračne veze sa mlađim partizankama, a oko partizanske bolnice stvorilo se nešto što je pojedincima ličilo da je „prava mala javna kuća, samo što se nije plaćalo“. I pokrajinsko povereništvo partije u Nišu kritički se odnosilo prema činjenici da je većina političkih rukovodilaca sebi našla družbenice već u prvom periodu vojevanja. Milovan Đilas je izneo još jedno manje romantično zapažanje, vezano za najviše partijske funkcionere – da su ih u Užicu „pratile mlade i zgodašne sekretarice, upadljivo intimnije s njima nego što je to sam posao nalagao“. Najistaknutiji je bio primer samog Tita, koji se saživeo sa bezmalo 30 godina mlađom sekretaricom, studentkinjom Davorjankom Paunović. Kako je zaključio još jedan „puritanac“ među partizanskim komandantima u Srbiji, Pavle Jakšić, „partizanski surovi seksualni asketizam među borcima nije, očevidno, bio u skladu s hedonizmom u visokim štabovima.“

8. Jedna od najpotresnijih scena jeste smrt partizanskog omladinca Dače, uz kadar njegove ožalošćene majke (Ružica Sokić) i oca (Ivan Jagodić) koji ga mrtvog nosi na rukama. Kako se kasnije saznaje iz jednog razgovora, njega su iz zasede, mučki, tog oktobra 1941. ubili četnici pukovnika Mihailovića. Taj momenat je predstavljen i kao jedan od ključnih kada partizani uviđaju četničku izdaju i okreću se protiv njih. “I ne samo njega. Svakog dana ubijete po nekog, mučki, iza leđa“, dodaje Branko Kockica, verovatno u ulozi Miodraga Milovanovića Luneta.

Stvarnost: tokom septembra i oktobra 1941. u široj zoni Užica partizani i četnici imali su nekoliko oružanih sukoba. U tim sukobima, broj žrtava je bio sledeći: nakon konflikta oko uspostavljanja komande u Požegi (22. septembra) partizani su pored razoružavanja većeg broja četnika jednog od njih i streljali, u sukobima kod Kosjerića oko vlasti u toj varoši bilo je nekoliko poginulih i ranjenih – i to na obe strane, 28. septembra u sukobu u selu Rožanstvo (Zlatibor) poginuo je jedan partizan i jedan saradnik četnika (Radomir Mićić, solunac, nosilac Karađorđeve zvezde), 4. oktobra došlo je do većeg sukoba u Požegi, ali po svemu sudeći bez ljudskih žrtava (četnici su zarobili pa pustili na slobodu veći broj partizana), 23. oktobra došlo je do jednog incidenta u Čajetini, ali on prisebnošću lokalnih komandanata sa obe strane nije prerastao u borbu. Izvan ovoga, nije bilo pojedinačnih ubistava partizana od strane vojno-četničkih odreda niti napada na njih u užičkom kraju.

9. Jedna od upečatljivih scena je i priredba partizana u Užicu – svi koji su gledali film pamte bar scenu gde Neda Arnerić (a za njom i čitava sala) pevaju pesmu “Sa Ovčara i Kablara“.

Stvarnost: možda najprepoznatljivija partizanska pesma do današnjih dana, koja je potekla u Srbiji, jeste „Sa Ovčara i Kablara“. Najčešće se (pogrešno) smatra da je nastala u vreme „Užičke republike“ i da govori o ugledu Josipa Broza. Međutim, kako izvori govore, pesma je u tim krajevima bila popularna još u 19. veku i u vreme ratova za oslobođenje od Turaka, kada su i srpski dobrovoljci iz porobljenih oblasti pevali: „Srpski kneže primi naske u redove srbijanske“. Kasnije je knjaz jednostavno zamenjen „drugom Titom“. Izmenjena pesma se zaista pevala među partizanima u zapadnoj Srbiji, mada postoji i četnička verzija sa drugačijim nastavkom. Vladimir Dedijer je opisuje kao „ram-pesmu“, jednu od onih koju su partizani prepravili i ubacivanjem novih imena i događaja u postojeće stihove i melodije samo načinili svoju verziju. Priredba je, s druge strane, najverovatnije prekomponovana proslava Oktobarske revolucije u Užicu, za koju su se komunisti hvalili da je, posle Moskve i Kujbiševa, bila najveličanstvenija u celom svetu. Užice je uoči 7. novembra 1941. zaista ličilo na neki gradić u SSSR-u: zidovi centralnih zdanja bili su pokriveni transparentima i plakatima sa revolucionarnim parolama, a gradom su dominirale slike Staljina i sovjetskih vojskovođa, sve sa velikim slavolukom sa petokrakom zvezdom na trgu, čije se sijalice tih dana nisu gasile ni danju ni noću. Za razliku od takve ikonografije, na filmu je predstavljen veliki mural na kome su ravnopravno oslikani Staljin i Čerčil…

10. Film se dotiče pregovora u Brajićima koji su vodila vođstva dva pokreta otpora 26. oktobra 1941. sa ciljem uspostavljanja bolje koordinacije i saradnje u borbi protiv okupatora. Po ovom filmu, Mihailović je svih 12 Titovih predloga odbio, izuzev tačke o zajedničkoj podeli plena. Ipak, Tito mu je velikodušno ponudio oružje iz Užica. Branko Kockica će na to izgovoriti antologijsku rečenicu: “Zar ovakvima naše oružje?“

Stvarnost: delegacija Vrhovnog štaba partizanskih odreda, sastava Josip Broz, Sreten Žujović i Mitar Bakić, obrela se 26. oktobra u Brajićima. Bili su ovo peti po redu zvanični pregovori između komunističkog i ravnogorskog štaba (a drugi uz prisustvo dvojice glavnih komandanata) i u svakoj prilici partizanski pregovarački tim se menjao. Iz komande vojno-četničkih odreda, komunisti su za sagovornike imali uigran tandem: pukovnika Mihailovića, Dragišu Vasića, potpukovnika Dragoslava Pavlovića i dva nova lica, poručnika Jakšu Đelevića i kapetana Milorada Mitića. Kako je Đelević opisao, razgovor je započeo u prijateljskom tonu, gde je jedan od četnika iz Mihailovićeve pratnje ponudio goste kuvanom rakijom, dok je Broz prisutnim četnicima podelio po paklu cigareta. Dalje se diskutovalo o zajedničkim akcijama, podeli plena, kao i o pitanju „divljih“ odreda koji su posebno remetili odnose dve vojske. Od Brozovih 12 predloga za rešavanje nesuglasica, Mihailović je odbacio četiri, koji su se ticali uspostavljanja zajedničkog štaba u kojem bi se on potčinio Titu, uključivanja političkih komesara u sastav vojno-četničkih odreda i legalizovanja narodnooslobodilačkih odbora kao novih organa vlasti. Iako je opet izostalo potpisivanje zvaničnog dokumenta, dve strane sporazumele su se oko nastavka borbe protiv okupatora, uz dalje mobilisanje ljudstva na terenu po principu slobodnog izbora komande i zajedničku podelu ratnog plena. Precizirano je i da „vojske ostanu gde jesu, da se izbegavaju sukobi, a da se dalje akcije koordiniraju“ i da se u svakom mestu stvore mešoviti sudovi za sve krivce i prestupnike iz oba pokreta. Konačno, ugovoreno je da partizanski Vrhovni štab ostane u Užicu kao centru svoje zone odgovornosti, a da Komanda četničkih odreda u istu svrhu dođe u Požegu. Tu bi svaka strana imala svoju upravu, dok bi u ostalim gradovima ostala zajednička. Saradnja u gradovima trebalo je da omogući da fabrika oružja u Užicu deo proizvodnje preusmeri i prema četničkim odredima; trebalo je da četnici dobiju 12.000 pušaka sa odgovarajućim kontigentom municije (približno polovinu proizvedenu u Užicu), a da sredstva zaplenjena od partizana u trezoru Narodne banke budu usmerena van vojnih snaga, na izbeglice i druge unesrećene građane, dok bi dva glavna štaba zadržala svega po pet miliona dinara. Verovatno zbog usaglašavanja oko ove važne tačke, Mihailović je, iako protivnik revolucionarnih organa vlasti, na kraju prihvatio da partizani neometano formiraju NOO u mestima koja su bila pod njihovom kontrolom.

Mada su komunisti i ove pregovore ocenili kao propale, po zaključcima usmenog sporazuma može se reći da su oni otišli i korak dalje od prethodnog u pogledu konkretnog definisanja akcije, podele odgovornosti i koordinisanja dejstava. Sklopljen na ivici oštrice i u danima kada su tenzije među četnicima i partizanima rasle, sporazum u Brajićima je ipak predstavljao volju da se nastavi saradnja i spreče sukobi između dve vojske. Kao znak dobre volje prema ravnogorcima, Broz je naredio da se odmah posle pregovora Mihailovićevim ljudima iz Užica uputi 500 pušaka sa municijom. Da će, ipak, biti teško sprovesti u život svako slovo usmenog sporazuma, prvi je imao prilike da se uveri Mihailović, i to odmah po odlasku partizanske delegacije iz Brajića. Samovoljni četnički komandant u Požegi, kapetan Vučko Ignjatović, pripremio je zasedu za partizansko rukovodstvo na reci Skrapež, gde je nameravao da ih likvidira. Automobil u kojem se kretao Josip Broz sa saradnicima bio je zaustavljen i samo se čekalo odobrenje Mihailovića, sa kojim je uspostavljena telefonska veza, da se ubistvo i izvrši. Mihailović za tako nešto nije hteo ni da čuje; oštro je ukorio Ignjatovića pozivajući ga na oficirsku zakletvu. „Od toga dana odnos Draže prema Ignjatoviću nije se nikada popravio“, piše Z. Vučković, oficir iz bliskog Mihailovićevog okruženja. I svedoci ovih događaja iz štaba kapetana Ignjatovića govore da je podela među četničkim oficirima od tada bila sve vidljivija: „Čiča nam dođe kao Kerenski, štiti agenturu!“, bio je zaključak nekih od njih.

Preuzeto sa FB profila Nemanje Devića