Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

LIČNI STAV

Gledaju mene ljudi, zašto to ja prosim? Da, prosim i nije me sram da se iskupim za ovakvu paćenicu, baš sam pravu riječ izabrala – prava „paćenica“.

 

Da, danas sam ispružila ruku i prosila da mi netko udjeli marku da preživim. Skupila sam nekih pedesetak maraka. Dajem ih ženi koja plačući iza mene stoji na parkingu jednog tržnog centra.

prosjakinja

Prosjačenje je zakonski zabranjeno „kažu“, ona je žena koja je u ranim pedesetima, sa oklopom psihijatrijske dijagnoze shizofrenijom. Kaže da je iz Kalovnika, sva joj je obitelj ubijena, to jest „utvare“ su joj svu obitelj odveli u štalu i tu ih zapalili, ona je pobjegla – kaže. I kaže, evo me u Mostaru, živim tu iza prodajnog centra, imam sina. Pitam je koliko je sin star, kaže da i on je psihički bolestan, kaže kada ga uhvati teži oblik bolesti isto psihičke jako se boji.

Gledam one ljude koji ulaze ili izlaze iz prodajnog centra, nitko skoro ne obraća pažnju na nju, ona ispružila one ruke bolesne, drhtave, oči joj od bolesti i muke neispavane, kapci napola zatvoreni, na njoj šlape, poderane hlače, kosa kao da u životu nije vidjela frizerski salon. Bože mili kažem sebi, srce mi se slama. Kažem joj ja molim te sjedni tu u hladu na pločnik dam joj banana i piće, i krenem ja od auta do auta kako ljudi izlaze, ispružim ruku i pitam za nju novce, neki mi daju neki neće ni da poslušaju, ili pogledaju. Gledam ja nju, nikoga nije briga što ona je prespavala noći i noći, gladna, što je dočekala jutra u jutra neispavana razmišljajući kako će danas preživjeti uz tako tešku psihijatrijsku dijagnozu.

Gledaju mene ljudi, zašto to ja prosim? Da, prosim i nije me sram da se iskupim za ovakvu paćenicu, baš sam pravu riječ izabrala – prava „paćenica“. Ono obitelji izlaze sretni iz prodajnog centra, kupuju za more, kupuju namirnice, kupuju garderobu i slično. Da, Bože danas prosjačim za nju, da skupim nešto da može nekoliko dana živjeti. Da joj barem ukupim u žedna usta malo vode, da joj ujutro dan bude bolji, da sinu kupi što voli jesti. Da, Bože prosim danas za nju, jer puca mi na pločniku uzavrelom srce kako netko živi, dok se pored nje parkira najnoviji automobil, kojemu kucam na prozor i ne želi mi otvoriti ,jer zna da ću ga pitati za pola marke i manje. Da, Bože hvala ti što sam bila tu danas da sam je vidjela jednu obitelj koja iz shoping centra nosi ogromne vrećice skupocjene garderobe, te ulaze u skupocjeni automobil, i priđem ja gospođi da joj kažem da kupim za ovu ženu, kaže ona meni ništa nije ostalo „prebrojavamo“, kad iza kaže joj dijete pa u novčaniku imaš novaca, odem od njih, ne želim biti ni sekunde blizu takvih. Vani sparina, kad odjednom čujem sirene, pomislim Bože sačuvaj onoga tko je u vozilu hitne pomoći, ali nije bilo vozilo hitne pomoći već „pratnja političara“ gledam ja prema cesti dva auto ispred, u sredini i ne zna čovjek koji je tip novog audija, a iza još dva, upalili rotacije i pretiču sve živo. Mislim ja, kako je onome što sjedi natrag u automobilu, klima radi, on/ona u nebo i zemlja naspram ove „paćenice“. Pomišljam kako bi bilo da se zamjene na jedan dan, i sjetim se filma sa Will Smithom kako je postao od milijunaša prosjak na ulici.

Ali, to je samo moja mašta, to se dešava samo u filmovima.

Ono što sam joj sakupila joj dajem, ona ispružila drhtave ruke, zahvaljuje mi se do neba, ja joj kažem i tješim „bit će bolje, ne brine se“.Kako li sam joj uopće mogla to reći „biti će bolje“? Za koga će biti bolje? Za nju ne znam što život donosi i posloži, ali je sadašnja činjenica da je ona jedna žena sa teškom zdravstvenom dijagnozom koja ispruža ruku svakome koga vidi da joj udijeli nešto da preživi. Socijalna primanja što dobiva od države je jedna vrećica hrane, i to ako su redovita. Razmišljam kako navečer ide spavati, i ne izlazi mi iz glave kako je rekla da puno puta ode spavati na prazan želudac. Ne izlazi i to iz glave, dok prolazim gradom čujem svatove, i pada mi na pamet koliko se samo tu na jednome mjestu baci hrane, dok netko isto čovjek od krvi i mesa nema što pojesti za večeru.

Ne izlaze mi iz glave njezine drhtave uplašene ručice, Bože molim se u sebi pomozi joj, pomozi i njenom sinu. Ne traže oni ništa, oni ne kupuju nikakvu garderobu, oni ne znaju što znači otići na jedan dan na more, oni spavaju na pronađenom dušku sa smetlištu, oni spuštaju glavu kada prolaziš pored njih – stide se, nisu bahati, bezobrazni, ona nije nikada bila kod frizerke, a kamoli negdje drugdje, sin joj ne izlazi navečer, on ne zna kako upotrijebiti mobitel – jer ga nema, ne pijanči sa prijateljima navečer, jer nitko mu ne želi biti prijatelj.

Uz takve teške psihičke dijagnoze dovoljni su sami sebi i svojoj nevolji, i tako dan za danom prolazi, godina za godinom, a njezine ručice postaju sve tanje i tanje, okupani u tuzi što ih je snašla imaju jedno drugo-a što onda kada umre majka?

A sve je moglo biti drugačije, i zdravstvena skrb, i smješten stan, neka primanja da mogu kupiti osnovno za život, ovako polako tugujući svakim danom srce sporije radi, ne vidi nikakvo svjetlo koje bi im došlo na vrata i pokazalo da još ima ljudskosti!

Piše: Žana Alpeza

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: