PETKA OD TRNOVA

U crkvenom kalendaru pod datumom 8. avgust stoji još jedan praznik posvećen Prepodobnoj mučenici Paraskevi. U narodu poznat kao Trnova Petka, ovaj dan je izraz stapanja Svete Petke (srpske) i  Paraskeve Rimljanke. Letnji praznik posvećen ovoj svetiteljki odnosi se na prenos njenih moštiju u Trnovo.

 

Nagomilano i nikada u dovoljnoj meri raščićeno mešanje kultova Svetih Paraskeva ranohrišćanskih i Svete Petke Nove, stvorilo je u 20. veku izvesne praznine u eortološkom pamćenju naše Crkve.

trnova petka

Te praznine dovele su do novog izraza toga mešanja, do stapanja Svete Petke Srpske, sa Prepodobnomučenicom Paraskevom Rimljankom u lik takozvane letnje, „Trnove Petke”, koja se tako naziva i u zvaničnom crkvenom kalendaru i, sasvim logično, odavno u prostonarodnoj pobožnosti doživljava kao poslednja u nizu svetica, čijim se praznovanjem okončava niz tzv. „ženskih” letnjih praznika, posle Svete Nedelje, i Ognjene i Blage Marije, sa primesama starih sujeverja.

A o čemu je zapravo reč?

U naše vreme mnogi naši crkveni ljudi jednostavno su zaboravili da se 26. jula/8. avgusta, pored Paraskeve Rimljanke, u srpskoj Crkvi predanjski svetkovalo i Prenesenje moštiju Svete Petke u Trnovo, a možda, posle boravka njihovog u Vidinu i pada Vidina, i u Srbiju.

Ovaj svešteni događaj zbio se na praznik Prepodobnomučenice Paraskeve, kojoj je u proslavljanju pridružena i Petka Epivatska, prozvana zbog boravka u Trnovu i „Petkom Trnovkom“, i tako je letnji praznik Paraskeve Rimljanke postao i spomen-dan Prenosa moštiju Svete Petke Trnovke.

Kada je sećanje na događaj počelo da bledi, naročito posle prinudnog odnošenja Svetiteljke Beogradske u Carigrad 1521. godine, epitet Trnova odvojen je u svesti narodnoj od nje i prenesen na Rimsku Prepodobnomučenicu, koja se tako pretvorila u neku bajkoliku „Trnovu Petku“, zagonetnu i poetičnu poput Trnove Ružice.

Eto zbog čega u našim crkvenim kalendarima uz ovaj datum već dugo, veoma dugo ne stoji naznake o prazniku Prenosa moštiju Svete Petke Srpske i zbog čega se on kao takav liturgijski ni ne obeležava.

Potvrdu ovakvog mišljenja nalazimo u svedočanstvima o starijoj, viševekovnoj praksi naše Crkve.

Od 14. veka naša otačastvena Crkva svetkovala je na praznik Prepodobnomučenice Rimske i Prenos moštiju Svete Petke Epivatske, koja je se od 13. i uveliko u 14. veku u srpskim bogoslužbenim knjigama ubraja u srpske Svetitelje. Na primer, u Berlinskom srpskom prologu za septembar-maj iz četrdesetih godina 14. veka, ova svetica se pominje kao drugi srpski svetitelj, odmah posle i pored Svetog Save.

Štaviše, kako navodi pomenuti uvaženi liturgičar starije generacije, „u srbuljskim štampanim i rukopisnim mesecoslovima 26. julija (8. avgusta) ni ne spominje se Prepodobnomučenica Paraskeva, nego se kaže – ‘U taj dan je prenesenje moštiju Svete Petke”.

Prepodobna mučenica Paraskeva, bila je rodom iz Rima, iz hrišćanske porodice i živela je u 2. veku posle Hrista. Nakon smrti roditelja, razdelila je imanje siromašnima i zamonašila se. Propovedala je, u to vreme, zabranjenu Hristovu veru, zbog čega je bila optužena tadašnjem caru Antoninu Piju. Međutim, kako se car u to vreme razboleo, Paraskeva ga je iscelila i on je i sam prihvatio Hristovu veru i krstio se, a ona je nastavila sa misionarskim radom i u drugim krajevima, zbog čega je i dalje proganjana, zatvarana, mučena i na kraju posečena mačem, po naređenju kneza Tarasija oko 140. godine. Njene mošti, prema pisanju žitija, bile su sahranjene u mestu Trnovu, a kasnije su prenete u Carigrad.

Prema narodnom verovanju, na dan Trnove Petke ne valja da se mesi hleb, pere rublje, iznosi pepeo ili radi bilo šta od ručnih radova kako tokom godine ne bi trnule ruke. Na freskama i ikonama predstavlja se u monaškoj odeći sa krstom kao simbolom stradanja u jednoj ruci i grančicom mirte u drugoj ruci. U našem narodu, veoma je poštovana, iako nije zapovedni praznik (crveno slovo).

Iz lista „Svetigora“ br. 198