POZIV GOSPODA

„Ako ko hoće da ide za mnom, neka se odrekne sebe i uzme krst svoj i za mnom ide.“ (Matej 16:24; Marko 8:34; Luka 9:23).

 

Hristos nas poziva rečima: „Ako ko hoće da ide za mnom, neka se odrekne sebe i uzme krst svoj i za mnom ide“, unapred upozoravajući kuda vodi takav put.

svoj krst

I svaki kralj ili general može pozvati svoje verne sluge ili vojnike da umru za njega, ali to ovde nije slučaj: Isus je bio prvi na krstu. On ne samo da šalje učenike, već i Sam odlazi u smrt radi pobede nad smrću. Zato, ko god želi da zaista za Njim krene, ne može samo da prođe pored Golgote, nego mora i da je – iskusi.

Retko se dešava da tri jevanđelista citiraju neke Hristove izreke na gotovo identičan način. Ali to je upravo slučaj sa Hristovim rečima: „Ako ko hoće da ide za mnom, neka se odrekne sebe i uzme krst svoj i za mnom ide.“ (Matej 16:24; Marko 8:34; Luka 9:23). Dva jevanđelista takođe ponavljaju još jednu misao u kategoričkom obliku: „I koji ne uzme krst svoj i ne pođe za mnom, nije mene dostojan.“ (Matej 10:38); „I ko ne nosi krsta svojega i za mnom ne ide, ne može biti moj učenik.“ (Luka 14:27). Možda je teško pronaći bilo koji drugi zahtev koji bi Hristos predstavio učenicima u tako beskompromisnom obliku.

Danas se, naravno, sećamo ovih reči, prepričavamo parabolu o tome kako je čovek tražio od Boga lakši krst i pobrinuo se da njegov krst bude najlakši. Obično kažemo „ovo je moj krst“ za bolesti i probleme. Ali, na vratu nam ipak visi tako mali i tako lagan krst.

U doba Jevanđelja, ove reči su zvučale potpuno drugačije. Niko nije nosio krstiće oko vrata, ali je krst, kao oruđe za izvršenje kazne, svima bio dobro poznat. To je bila najbolnija i najsramnija egzekucija koja je ikada izmišljena na Mediteranu: osoba je bila skinuta i vezana ili prikovana za vodoravni stub, pričvršćen za vertikalni i ukopan u zemlju. Imao je blagu izbočinu pod nogama, međutim, kažnjenom su obično i stopala bila prikovana za stub. A onda je postepeno ostavljen da umire na otvorenom, pred očima svih prolaznika, bespomoćan i go. Ko god je hteo da mu se ruga, mogao je. Mogao je takođe i da ublaži ali i produži njegovu patnju, tako što bi mu prineo mokri sunđer na lice, kako bi iz njega iscedio malo vode.

Smrt se obično događala nakon nekoliko dana od gušenja, u kombinaciji sa dehidracijom i drugim faktorima. Činjenica je da u tako fiksiranom položaju grudni mišići osobe ne mogu izvesti normalne respiratorne pokrete. Da bi udahnuo, potrebno je da se malo podigne na noge. Sve dok čovek ima snage, on se uzdiže ovako sa svakim udisajem, ali to mu je kasnije sve teže. Kao rezultat toga, on umire od sporog gušenja, osim ako ga ne preduhitri srčani udar (što se, očigledno, dogodilo Isusu), ili su mu noge slomljene, lišavajući ga mogućnosti da se pridigne kako bi mogao da udahne vazduh (tako su rimski vojnici ubrzali smrt razbojnika raspetih sa Isusom).

Rimljani su na ovaj način kažnjavali pobunjene robove i najgore zločince. Stari zavet (Peta knjiga Mojsijeva 21:23) navodi da je svako ko je pogubljen vešanjem o drvo proklet – to se moglo učiniti samo sa poslednjim zlikovcem, za poučavanje drugih. Čak i tada, Stari zavet je zahtevao da se telo ukloni pre kraja dana – što znači da je došlo do brzog pogubljenja vešanjem.

Šta je, dakle, u to vreme značilo „nositi svoj krst“? Stubovi su obično ostajali na svojim mestima, ali su poprečne grede (teške nekoliko desetina kilograma) osuđenici obično morali sami da nose do mesta pogubljenja u znak svog poniženja i potčinjavanja. Jevanđelja opisuju da Isus, iscrpljen nakon bičevanja, to nije mogao da učini, a rimski vojnici su prisilili slučajnog prolaznika da mu ponese krst. (Mt 27:32 i drugi).

Isusove reči su značile onima koji su ih tada čuli, otprilike ovako: prepoznajte sebe kao zločinca vrednog najtežeg pogubljenja, izrecite sami takvu kaznu sebi i pođite za Mnom, znajući da je to cena koju ćete morati da platite. Tako se na kraju dogodilo i apostolima: umrli su mučeničkom smrću, a mnogi su i razapeti.

Ovo nije pasivno „izdržavanje tuge“, to je poziv na najaktivnije samoodricanje. Osoba je pozvana da se unapred dogovori o najstrašnijem, najsramnijem i najbolnijem što se može zamisliti – a ako nije spremna, onda je još rano da ide za Hristom.

Ali ovaj poziv ima i još jednu stranu koja učenicima nije bila jasna u trenutku izgovaranja ovih reči. Otkrivena im je kasnije. Svaki kralj ili general može pozvati svoje verne sluge ili vojnike da umru za njega, ali to ovde nije slučaj: sam Isus je bio prvi na krstu. On ne samo da šalje učenike, već i sam odlazi u smrt radi pobede nad smrću, ne zahtevajući od ni od koga ništa i ne pokušavajući da se zaštiti. Istovremeno, unapred upozorava kuda vodi takav put. On sam ide napred, uzima udarac na Sebe (kasnije će Pavle u svojim poslanicama detaljno raspravljati o Njegovoj iskupiteljskoj žrtvi), ali ko god želi da Ga zaista upozna i sa Njim da krene, ne može samo da prođe pored Golgote, nego mora i da je iskusi.

Andrei Desnitski

Za Fondaciju Prijatelj Božiji preveo: Ivan Popov

Izvor: nsad.ru