Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

BEZRAZLOŽNA ZANEMOĆALOST

Ako vjeruješ, sve je moguće onome koji vjeruje. Nema problema nerješivog za vjerujuće jer vjerom se pokreću nebeske sile.

 

Ako vjeruješ, sve je moguće onome koji vjeruje. Nema problema nerješivog za vjerujuće jer vjerom se pokreću nebeske sile.

ako vjeruješ

Zašto smo toliko danas zanemoćali? Zašto su nam djeca sve bolesnija? Zašto ne možemo ni jednim pedagoškim metodom, ni jednom socijalnom, ekonomskom protezom da zadržimo stihiju i ludilo? Pri tom, ta stihija nadolazi, braćo i sestre, ima sve iz temelja da razori. To što mi danas gledamo – to su samo počeci. To su najave tajfunskih razaranja. Sve iz temelja! Mi se još, blesavi, trudimo da ponešto zakrpimo: utegni malo ovdje, daj malo potpornoga zida, betona, željeza – to će sve u vazduh da ide! Ni kamen na kamenu neće ostati. Sve što smo zidali bez Božijeg blagoslova, bez vjere – to će sve u vazduh da ide. … Tako biva svakome ko živi vjerujući u sebe, u svoju silu.

Jedan od naših najvećih problema jeste nedostatak vjere. MALOVJERJE! Da ne govorim o sujeverju, koje je već aktivnost usmjerena ka satani. Ali, i mala vjera – veliki je problem. Kako može mala vjera da bude kad je u pitanju savršeni Bog? Pantokrator – Svedržitelj! U Simvolu vjere, mi se obavezujemo, u samom startu, da je tako ispovjedamo i da tako vjerujemo. Vjerujem u jednoga Boga Oca – Svedržitelja! Tvorca neba i zemlje! Ne raketa, aviona, nosača aviona, automobila… – nego Tvorca neba i zemlje, Tvorca nebeskih sila i svega što je na zemlji! Je li vjera naša takva? Ako nije, mi smo nemoćni, braćo i sestre. Što će ti taj pištolj ispod pasa? Što će ti ti psi oko tebe? Što će ti čuvari? Ti si slabašan… Ti si slab čovjek. Ti si najobičnija pjena, slamka – jer ti je vjera slaba. Bez vjere si slab. I milioni takvih, milijarde takvih – sve slabi, braćo i sestre. Suvo lišće, koje vjetar vremena raznosi.

Vjera prava je tvrda, moćna, svemoćna vjera! Kako da ne bude moćno dijete koje vjeruje da mu je Otac – Svedržitelj? Da mu je Otac – Tvorac svega vidljivog i nevidljivog! Kaže dijete: evo, moj je otac napravio ovu kuću, ovo djelo, umjetničko ili bilo koje drugo. Pa se hvale djeca djelima ruku očeva svojih. A, mi govorimo: Vidite ovaj nebeski svod? Vidite ove zvijezde, ovo sunce, ova mora, ove rijeke, ove vrhove i sve što je stvoreno? To je Otac naš stvorio, kroz Sina Svojega, Svetim Duhom, Duhom stvaralačkim. To je Oca našega! Sva zemlja je naša!

Zato su hrišćani živjeli i danas bi trebalo da žive – rasterećeno. Da budu zadovoljni, kako kaže Sveti apostol Pavle, kad imaju đe glavu da sklone i nešto da pojedu – ali DANAS! A, koliko nas ima u današnjem danu zalihe za mjesec unaprijed? Svakog dana jedemo do sita! Svakog dana se prejedamo, prepijamo, imamo čak i dodatne apetite – hoćemo da zapalimo poslije jela! Hoćemo i predjelo! Hoćemo i poslije jela – neki dobar kolač! Pa se čitavog dana mi ne odvajamo od trpeze… Slaba vjera… Pa, onda, hoćemo i da se navlačimo, onda hoćemo i narkotike da tražimo… Hoćemo jedno, pa drugo, pa treće… Tako biva kad se mjera prekorači.

A, Gospod je svega dao! U izobilju! Ali, od nas očekuje da Ga prepoznamo kao Darodavca i da to cijenimo. Jer, blagodaran čovjek imaće i blagodarnu mjeru. Onaj koji vjeruje da će, ako bude dana, i hrane biti, on neće brinuti o sjutrašnjem danu. Jer, čim se briga začne, i strasti se pokreću. I, on, mučenik, uzima toga koliko mu je potrebno za mjesec dana, i tako dolazi do deformacije. Malo po malo, u naše živote ulaze deformisane sile. Demonske sile. Imamo djecu, imamo roditelje koji su zarobljeni, porobljeni, posjednuti.

Jedini način da se izađe iz tog zatvora, iz tih tamnica, jedina sila koja može da nas oslobodi – jeste blagodatna sila Crkve, blagodatna sila Božija. Ali, potrebno je vjerovati. Potrebno je imati vjeru da je Gospod naš – Iscjelitelj i da je Njemu to zaista moguće. Vjeruješ li da mogu to učiniti? – pita On svakoga od nas. I, kad pošteno pogledamo u svoje molitve, primjetićemo, braćo i sestre, da mi zapravo uopšte ne vjerujemo. Da mi očekujemo da se neka kombinacija desi. Mi više vjerujemo onako kako kockari vjeruju – da će se nešto poklopiti i da će, prosto, biti. Ali, to se dešava mimo nas, bez naše vjere; eto, Gospod će se postarati za mene.

A, da li ti vjeruješ u Njega? Ako ne vjeruješ, neće biti sile… Neće biti iscjeljenja. Neće biti blagoslova. To je bolesno stanje. On je došao da bi ti povjerovao u Njega, da bi postao Život tvoj, sva nada tvoja. Da se vjerom zabodeš u Njega, kao što se strijele, kao što se koplje, kao što se metak, kao što se granata zabada u cilj. Da vjerom svojom budeš zaboden i da budeš fiksiran za Njega. Ne mlaka vjera, mlitava, labava, razlabavljena, nego fiksirana vjera. Vjerujem u jednog Boga Oca, Svedržitelja, Tvorca neba i zemlje, i svega vidljivog i nevidljivog! I u jednoga Gospoda Isusa Hrista, Sina Božijeg! I sve onako kako ispovjedamo. Da naše biće isijava tom vjerom! Da živimo njome, da hodimo njome, da mislimo, želimo! Da tvorimo! I, ako hoćete, da čudotvorimo! Ako se na taj način budemo sabirali u svetim hramovima, onda će nama biti sve moguće.

Jeromonah Rafailo (Boljević), iguman manastira Podmaine

Izvor: Saborna-crkva.com

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: