STAV KOJI NIJE MEJNSTRIM

Pravoslavni đakon Nenad Ilić ukazao je na kovid totalitarizam, odnosno na jedan zanimljiv intervju belgijskog profesora kliničke psihologije Matijasa Desmeta u vezi sa opasnostima koje nosi aktuelna pandemijska kriza.

 

U mirnom tonu profesor na tragu sopstvenog iskustva i literature na tu temu analizira četiri osnovna uslova za nastanak psihologije mase.

kovid totalitarizam

– Slabe društvene veze i međusobni kontakti
– Nedostatak uspostavljanja ili pronalaženja smisla u životu (što je često povezano sa prvim uslovom). Po nekim istraživanjima danas polovina ljudi ne vidi nikakv smisao u svom životu i poslovima kojima se bave. Podsetiti se masovnog korišćenje antidepresiva i u Americi i u Evropi
– Da ima veliki broj ljudi koji u životu osećaju neodređenu strepnju (strah bez određenog vidljivog ili jasnog uzroka) i nezadovoljstvo koje ne mogu ili ne umeju da kontrolišu
– Da u sebi osećaju snažne agresivne porive koje nemaju kuda da usmere i nemoć zbog toga.

Uslovi su se ispunili i nađeno je sredstvo za objedinjavanje mase.

Kad se preko mas-medija prezentuje objekat koji zastrašuje i u isto vreme strategija kako prema njemu da se postavimo, može da se pojavi široki pristanak u populaciji da prihvati strategiju i učestvuje.

Objekat koji izaziva strepnju postaje konkretan i ako učestvuješ u strategiji možeš mentalno da ga kontrolišeš . Bez obzira da li je uzrok strepnje zapravo taj virus, jer on to i nije. Uzrok je dublji, a kriza je veća od delovanja virusa.

Učestvuješ u strategiji iako je cela priča u mnogo čemu apsurdna. Stvar se odvija ne na racionalnom nego na emotivnom nivou i dobija oblike rituala.

(Otuda mnogi počinju da uočavaju religijske momente u svemu u vezi sa kovidom)

Kad mnogo ljudi počne da učestvuje u strategiji razvijaju se nove društvene povezanosti. Razvija se osećaj solidarnosti i odvija se bekstvo iz socijalne rascepkanosti i usamljenosti.

Osećaj pripadanja masi je suprotan osećaju izolovanosti.

Ovo se odvija bez obzira na to što se ne radi o pravom uzroku i samo se radi o privremenom rešenju strepnje koje na kraju neminovno dovodi do provale destruktivnosti.

Dolazi do sužavanja pažnje. Potpuno sužen fokus. Kao u hipnozi kad možeš čak i da operišeš čoveka a da on to ne oseti, tako i ovde su zanemarene sve ostale bitne stvari. Slonovi prolaze nevidljivi.
Samo žrtve korone su važne. Ostali mogu da umiru kao snoplje, ali to nije toliko bitno. I ako u tom `solidarnom svetu` masovno umiru od gladi i to nije bitno.

Ljudi neće staru depresivnu normalnost, traže se promene ili makar ostanak u vanrednom stanju koje daje određene iluzorne utehe. Zbog toga i netolerancija prema drugačijem mišljenju koje te tera da se vratiš problemima koji su nastali pre privremenog iluzornog rešenja masovne psihologije.

Sveta dužnost lidera mase je da se uguše protivni glasovi koji prete da vrate na četiri problema od pre krize i formiranja mase.

S druge strane – masi je potreban neprijatelj. Ne bi ga valjalo potpuno uništiti.

Mase ne smeju da ostanu bez neprijatelja. Probudiće se i prvo će skršiti svoje vođe. Jer postanu svesni gubitaka koje su pretrpeli u stanju masovne histerije.

Na tragu poznatih iskustava i profesor Desmet uočava tri osnovne grupe ljudi pri formiranju psihologije mase.

– 30 posto ljudi je zaista hipnotisano kao što je u totalitarnoj državi samo 30 posto ljudi stvarno totalitarno
– 40 (oko) posto se ne suprotstavlja masi, prati je, ide za njom
– 30 (25-30) posto protivnika, obično ekstremno heterogenih, politički, etnički, verski. (to nam je toliko poznato i bez koovida 😊 )Ako ta grupa se objedini – kriza se završava. Masa se raspada.

Biološki redukcionizam vaksera koji polako vodi ka transhumanizmu (nadilaženju, usavršavanju ljudskosti tehnologijom) je trenutno jak.

U masi, svi postaju isto inteligentni i obrazovani, što znači naravno da oni najinteligentniji zaglupe.

Zahvaćeni psihologijom mase gube moć kritičkog mišljenja.

Šta da se radi, pita novinar? Možda pokušati povećanje temperature straha od objekta koji je realno strašniji od ovog gadnog virusa, kaže Desmet (u ime mnogih) a to je preteći totalitarizam. Upornim svedočenjem i uticajem na one iz srednje grupe pokušati da se ponovo rastope stopljeni momenti strepnje i ponuđenog objekta strepnje. Ako se razdvoje, onda strepnja može da se stopi sa pravi objektom strepnje. Tek onda se otvara prostor za racionalnu argumentaciju.

Do tada je sve isključuvo na emotivnoj osnovi.

A onda treba ponuditi i novu strategiju protiv tog novog objekta. Novi narativ -zajedničku priču.

Totalitarnom sistemu koji sad preti da postane svetski, bez spoljnih neprijatelja, potrebni su neprijatelji – i oni će biti samo unutrašnji.

Neće ih verovatno tretirati kao što su to sa unitrašnjim neprijateljima radili Hitler i Staljin, nego će ih marginalizovati.

Svaki totalitarizam na kraju uništava sebe.

Nema šanse da pobediš totalitarizam, ali on će sam sebe pobediti. Važno je opstati nekoliko godina.

Svedočiti i ne prestati.

Tražiti načine kako opstati i van sistema.

Oni koji opstanu pomoći će da se uradi nešto bolje posle kolapsa totalitarnog sistema.

Brže će ovaj totalitarni stradati nego oni iz dvadesetog veka. Zbog predirektne široke ofanzive na tela ljudi, ukidanje odstupnice…

Intervju je na engleskom pa sam zbog toga za prijatelje napravio ovaj duži izvod. Ništa senzacionalno, ali nekako je jasno prikupljeno iskustvo.

Ipak ne bi bilo loše kad bi onih tridesetak ili manje posto došlo do nekakvog konsenzusa. Ako i sami shvate punu ozbiljnost pretnje iza cele ove krize. Totalitarizam ako pobedi, pre svog neminovnog raspada može da čini nepojamne zločine.

Ovako sve ostaje na strasnom raspravljanju i pokušajima prekidanja hipnoze koji ne mogu imati uspeha kod hipnotisanih.

Zanimljivo je da su među onima koji uočavaju dubinu bolesti iza manipilacije krizom na svim stranama sveta prilično zastupljeni klinički psiholozi.

Moguće je da je bolest ozbiljnija nego što nam se čini.

A ko može da prati engleski – ovde je i ceo intervju.

FB Otac Nenad Ilić