PRIČA O PRIČI
Odmah da te upozorim ne idi za mojim glasom ako mi ne vjeruješ u riječi. Jest da ne znaš ko te čeka u ovoj priči ali zar svaka priča nije takva. Slijediš riječi, a znaš da se u vatru razgaraju. A ti šutiš.
Da tvoja šutnja nije znak opreza ili mudrosti. Ili si nemušt zbog hladne tame kojom si okružen, pa žudiš riječ čije je okrilje toplo i meko.
Ne vidim neobično u poslu kojim se bavim od svog rođenja. Postojim od trenutka kada su me ljudi izmislili. A izmišljaše me zbunjeni nedoumicom, kad su prvi put poželjeli da Smrt ne bude ono što jeste: početak i kraj svega.
Radim ono što mnogi ljudi rade. A što sam u svokm poslu vještoruk, za to mogu opet da zahvalim koji su izmislili i mene i ovo za šta sam određen.
Ne bojim se nikoga, ne zazirem ni pred čim. Moje vrijeme je davnko otpočelo. Tamna nit mog klupka smrtnog vjekovima se odmotava, i sve se više mrsi žalosna žica moga trajanja.
Uvijek me na nov način uobličavaju. I ne bih bio ovo što jesam da se ravnam po njihovim pričama. A što se kroz vrijeme prenose svakakve priče o meni, to me nimalo ne brine. Šta bi drugi neki mislili kad ne bi priče ispredali, o sebi i drugima. Priče su im potrebne kao što sam ja potreban.
Hoću da otkrijem pesnikovu dušu. Sve što je imao dao je ljepoti i, u srcima drukih njegovi su životi.
Pred vratima sam njegove kuće. Čudno, na odajama (biblioteka i arhiva) nema vrata. Umjesto njih velika knjiga. Do sada ne znadoh da knjiga može stajati umjesto vrata. Nema vrata koja ne mogu proći. Kroz vrata Fjodorova može svako proći. Knjige nisu ni za koga zaključana vrata.
Zastanem i otvorim knjigu. Znam da ga neću svojim dolaskom iznenaditi, on me čeka od rođenja. Nevidljiv sam, mislim, uzeću i odnijeti vrata- knjigu do koje se dolazi do duše Fjodorove.
Mislim tako – i tako postupim.
Više godina lutao sam kroz svjetske knjige. Prolazio sam kroz nepoznte krajeve, susretao nepoznate ljude. Slušao kako prosipaju riječi, pršte kao kapi sa vodeničkog točka.
Dolazim do romana lika. U središtu pažnje Raskoljnikov u djelu „ Zločin i kazna“ . Dostojevski ne zadržava se samo na događajnim tokovima već priči nameće i obično misaono-filozofsku problematiku. Aktivira etičke principe i shvatanja – drži neprekidnu pažnju.
Saznaje o njegovom bitisanju i djelovanju, psihološki i moralni lik, izgubljeno batrganje kroz život. Ostali likovi svojim ponašanjem, djelovanjem i mišljenjem dodatno osvjetljavaju njegov naglašeni socijalni naboj. Tako Raskoljnikova treba sagledati u više relacija i svaki ima svog parnjaka po sličnosti ili po kontrastu.
Mermeladov-Raskoljnikov prvi je na zalasku života- a drugi na početku sa sumornom perspektivom. Razumihin-Raskoljnikov dvije sušte suprotnosti- aktivnost i pasivnost, razboritost i nerazboritost, optimista i apatija, duševno zdravlje i duševna labilnost- nježnost i grubost.
Šta nam mogu sve relacije otkriti: Svidrigajlov-Raskoljnikov, Sonja-Raskoljnikov, Lužin-Svidrigajlov, Dunja-Sonja…
Samo neki parovi junaka mogu se upoređivati. Roman „Zločin i kazna“ ima mnoštvo različitih likova i mogu se uočiti još neke sličnosti.
Šta reći o svijetu u djelima: Zapisi iz mrtvog doma, Poniženi i uvređeni, Zapisi iz podzemlja, Idiot, Zli dusi, Mladić, Braća Karamazovi…
Kad bismo upoznali svijet pišćev, priče nam jesu mrak što se svijetom valja, ali nisu iste. Ja svoj mrak svijetlim mislima rastjerujem. Pričom zarumenjujemo prostrani nebeski svod a i snuždena lica oko sebe.
Hoćeš li slušati ili ne slušati pišćeve riječi!? Ako si bistar i osjeteljiv čovjek (A jesi, i po tome dok tragaš za mudrošću i ljepotom listajući hartije kojima se ispovjedaju ljudi), onda ti je stalo do toga da put između nas bude čist: bez nejasnih znakova, bez strmih uzbrdica, bez ponora i zamki.
Važno je da se priča o Čovjeku. Lijepa je smrt onoga koji se žrtvuje da bi se od noći načinio dan. Opet se vraćam o knjigama velikog svjetskog pisca Fjodora. Ali kako da pronađem dušu pišćevu.
Pomirisaću cvat voćke, slušaću pev ptice, sješću u hlad lipe na cvjetnim granama ptice pjesme prosipaju. Reci mi, Lipo, o čemu to ptice pjesme svoje pjevaju!
– i ptice i biljke i ljudi, svi pjevaju pjesme o pjesniku,
– kad sve znaš – kažem lipi a znaš li mi reći gdje se nalazi duša pjesnikova.
Lipa se ne pomače, zašutje.
Shvatio sam. Duša umjetnikova rasuta je po cijelom svijetu. Ne mogu smoriti sav svijet da bih iz njega odveo mudrog pisca.
Jedino što mi ostaje je da sjednem pod mirisnu lipu koju je pjesnik svojom rukom posadio, da otvorim i čitam knjige koje nam pisac ostavio.
Njegovu priču pretočićemo u svoj glas „uzgajati riječi kao u bašti cvjetove i pričati priču drugima“.
Zatim okreni list ove knjige, opet ćemo sresti pisca.
Onda će nas povesti u svoje vrtove.
Vrtovi su puni rijetkih cvjetova.
U njima pjevaju ptice.
Šetaćemo kroz vrtove, gledati i mirisati rumene cvjetove, slušati umili ptičiji pjev, na jeziku obrtati lijepe riječi i smišljati priče o ljudima.