ESEJ O GILJOTINI

Tijo de La Buvri, pristalica javnih pogubljenja, bio je logičniji od nas danas kad je u Narodnoj skupštini izjavio: “Potreban nam je neki stravičan prizor da bismo narod držali u pokornosti.”

 

Danas u potpunosti delim Kestlerovo uverenje: smrtna kazna nanosi ljagu našem društvu i njene pristalice je ne mogu pravdati zdravorazumski. Neću ponovo da navodim Žan Bloh–Mišelovu odlučujuću odbranu i gomilam činjenice i brojke da stvar ne bih duplirao jer ih je i sam svojim suviše preciznim navođenjem učinio nekorisnim, nego bih, samo, dublje razvio koja su nastavak Kestlerovih i s kojima se, uz njegova, borim za trenutno ukidanje smrtne kazne.

o giljotini

Znamo da je najkrupniji argument pristalica smrtne kazne: egzemplarnost kazne. Glave ne odsecaju samo da bi se kaznio njihov nosilac, nego da bi se, putem užasnog primera, uplašili svi oni koji bi došli u iskušenje da se za njima povedu. Društvo se ne sveti, ono hoće samo unapred da spreči. Zavitla neku glavu da bi ubice – kandidati u tom – pročitali svoju sudbinu i ustukli.

Ovo bi bio divljenja vredan argument kad ne bismo morali da utvrdimo sledeće:

1. da samo društvo ne veruje u egzemplarnost o kojoj govori;

2. da nije dokazano da je smrtna kazna uticala da jedan jedini ubica koji je već odlučio to da postane od svoje namere odustane, a da je očigledno da, osim počinjenosti, nije proizvela nikakav drugi utisak na hiljade kriminalaca;

3. da, u jednom drugom pogledu, ona služi kao gnusan primer čije su posledice nesagledive.

Društvo, pre svega, ne veruje u ono što kaže. Da zaista veruje, glave bi iznosili na videlo. Učinili bi da i  pogubljenja steknu pravo na lansiranje reklama kao što to obično prati nacionalne zajmove ili nove marke aperitiva. Zna se, naprotiv, da kod nas pred javnošću za pogubljenje nema više mesta, nego se izvršavaju u dvorištu zatvora pred ograničenim brojem stručnjaka. Manje znamo zašto je i  otkada je tako. Reč je o relativno skorašnjoj meri. Poslednje javno pogubljenje, izvršeno je 1939. nad Vidmenom (Weidmenn) počiniocem više ubistava koga su njegovi podvizi učinili popularnim. Tog jutra, velika gomila ljudi, pohrlila je ka Versaju, a među njima su bili i brojni fotografi. Vidmana su mogli fotografisati od trenutka kad je izveden pred masu do trenutka kad mi je odrubljena glava. Nekoliko sati kasnije, Pari-Soar  je objavio celu stranicu s ilustracijama o tom primamljivom događaju. Čestiti pariski stanovnici, tako su mogli da shvate da se lak i nepogrešiv aparat kojim se dželat služi razlikuje od istorijskog gubilišta kao “jaguar” od naših starih kola “dijon-buton”. Suprotno svakom očekivanju, administracija i vlada su toliko loše primile ovu odličnu reklamu da je velika povika dignuta na štampu za koju se tvrdilo da kod svojih čitalaca želi da podgreje sadističke nagone. Odlučeno je, dakle, da se pogubljenja više ne održavaju javno, odredba koja je, malo posle, olakšala posao okupacionim vlastima.

Povodom ovog slučaja, logika nije bila na strani zakonodavca. Naprotiv, direktoru Pari-Soara, trebalo je dodeliti specijalno odlikovanje kojim bi bio podstaknut da sledećeg puta još bolje radi. Ako hoćemo da kazna bude egzemplarna, ne samo da treba umnožiti broj fotografija, nego spravu treba postaviti u dva sata popodne, na uzdignuto postolje na Trgu de la Konkord, treba pozvati narod a za odsutne svečan obred treba snimati na televiziji. Ili treba tako da radimo – ili da prestanemo da pričamo o egzemplarnosti. Kako tajno pogubljenje koje se obavlja noću u zatvorskom dvorištu može služiti za primer? Ono jedva može da posluži potrebi da se građani povremeno obaveste kako će, ako im se dogodi da nekog ubiju, umreti; sličnu sudbinu, takođe, možemo obećati i onima koji ne ubiju.

Da bi kazna zaista bila egzemplarna, mora da izazove jak strah. Tijo de La Buvri, pristalica javnih pogubljenja, narodni poslanik, 1791. g., bio je logičniji od nas danas kad je u Narodnoj skupštini izjavio: “Potreban nam je neki stravičan prizor da bismo narod držali u pokornosti.”

Str. 487- 489

PAIDEIA, Beograd, 2008.

Prevela s francuskog: Tatjana Šotra

Priredio: Velibor Mihić