DEVOJKA U SNEŽNOJ KUGLI

Svaka kapljica je bila kao topla suza na njenom licu; emocionalni dar kakav entitet poput nje nikad nije imao.

Devojčin odraz je plesao po mirnoj površini jezera. Osećala se tako prazno iznutra; bespomoćna i napuštena, baš kao i drvo pored koga je stajala.

devojka u snežnoj kugli

Želela je da može da plače; htela je da izrazi sve te strune emocija koje su bile uvijene oko nje, ali zvezde iznad nje su ostale nečujne prema toj želji. Hladni prsti vetra dodirnuli su joj dugu tamnu kosu, pomerili je na stranu, a zatim nastavili da prave male talase oko rasutih biljaka na jezeru. Svaki odsjaj je bio kao slika iz njenog sećanja.

Sećala se osmogodišnje devojčice sa plavom kosom, koja se čvrsto držala za njenu ruku prvog dana škole. Bila je pored nje na školskim predstavama i pomagala joj da nauči tekst; stajala bi pored kreveta kad je bila bolesna i zasmejavala je; uvek je bila tu za nju kad god bi devojčica poželela. Igrale su se s lutkama, trčale zajedno na igralištu, gledale filmove – jednostavno su bile nerazdvojne.

Setila se zabave za njen trinaesti rođendan; plavokosa devojčica više nije bila tako mala, sada je bila tinejdžerka. Od tog dana joj više nije bila potrebna njena zamišljena starija sestra. Novi prijatelji su bili oko nje, stvarni prijatelji; plesali su, smejali se, čak i ljubili. Stajala je u uglu, zaboravljena i usamljena, sa tugom u očima.

Njena mala prijateljica je odrastala; došlo je vreme da je pusti da ode. Pitala se šta će sada biti sa njom. Šta se dešava sa zamišljenim prijateljima kada deci više nisu potrebni? Da li će ona postati deo sveta snova i zauvek ostati na ovom malom čarobnom mestu ili će se možda pridružiti treperavoj svetlosti zvezda i čekati neku drugu osobu koja će voleti njeno društvo?

Senke mesečine se osmehnuše, pa i ona beznadežno uzvrati osmehom. Kiša je u trenutku počela i prekrila sve vodenom zavesom. Nebo joj je odobrilo želju – plakalo je za nju. Svaka kapljica je bila kao topla suza na njenom licu; emocionalni dar kakav entitet poput nje nikad nije imao. U ruci joj se iznenada stvori prozirni kišobran i ona ga nasmejano otvori.

Kišne kapi su polako postajale nežne pahuljice, spore i lepe, poput latica cveta trešnje koje su letele oko nje. Beli pokrivač je obuhvatio sve oko sebe, pretvarajući pejzaž u divnu scenu iz bajke. Nekoliko crvenih meteorskih linija je zaplamtelo preko neba. Zatim je sve počelo da se bledi. Čak i ona. Da se stapa sa belinom.