ISKUSTVO JEDNOG PROFESORA

Vera nije plod mašte, ali ne zna to svako. Teško je to da priznaju ljudi, posebno oni koji su obrazovaniji, smatrajući religiju svim onim što se protivi naučenom u školskoj klupi.

 

Jedan čuveni univerzitetski profesor, smatrao je veru samo plodom mašte, a Božić lepim paganskim običajem iz starine.

vera nije plod mašte

Bio je to pristojan čovek, uspešan u poslu, dobar prema porodici, iskren u odnosu sa drugim ljudima. Smatrao je da je Jevanđelje velika bajka, a naročito ono šta se u crkvama čita za Božić.

– Ne želim da te razočaram – govorio je supruzi, – ali ja zaista ne mogu da prihvatim učenje da je Bog postao čovek. Izvini, za mene je to potpuna besmislica.

Na Badnje veče, žena i deca su se spremali da idu u crkvu.

– Vi idite, ja ću ostati kod kuće. Ne mogu da idem samo zato što svi drugi idu.

Žena je otišla sa decom. U kući je bilo toplo i tiho. Počeo je da pada sneg. Pahulje su se kovitlale nošene jakim severnim vetrom. Gledao je kroz prozor i u sebi se smešio:

– Kad je Božić, neka bude beo, eto deci radosti!

Vratio se u fotelju pored kamina i nastavio da čita. Nekoliko trenutaka kasnije trže ga tup udarac. Kako se to ponovilo nekoliko puta, pomislio je da neko baca grudve snega na prozor.

Otvorio je vrata i ugledao jato šćućurenih ptičica. Verovatno su, sklanjajući se od olujnog vetra, pokušavale da ulete kroz prozor.

– Ne mogu da dozvolim da se sirote ptičice noćas smrznu pred mojim vratima – mislio je. – Ali kako da im pomognem? Bilo bi dobro da ih smestim u štalu gde je poni. Tamo mogu da sačekaju bolje vreme, a hrane ima u izobilju. Brzo se obukao i krenuo kroz duboki sneg prema štali. Otvorio je široka štalska vrata i upalio svetlo. Ali, ptice nisu letele tamo.

– Moram da ih nekako namamim – mislio je.

Napunio je džepove zrnevljem. Bacao je žito po prtini, ali na njegovo zaprepašćenje, ptice na zrna nisu obraćale pažnju, već su nastavile da se batrgaju po dubokom snegu. Pokušao je da ih mahanjem ruku uputi u štalu. Prestravljene ptičice išle su u različitim pravcima, ali ne i prema štali, toplom i sigurnom mestu, punom, za njih, svakog izobilja.

– Verovatno im izgledam kao neko ogromno, nepojmljivo i zastrašujuće stvorenje – reče u sebi. – Ja njih razumem, ali one mene ne mogu. Kad bih mogao da budem ptica bar samo nekoliko minuta, spasio bi ih.

U tom trenutku počela su da zvone crkvena zvona.

Stao je i bez daha slušao kako zvona objavljuju blagu vest o rođenju Bogočoveka Hrista. Onda je pao na kolena u sneg.

– Sad razumem – prošaputao je, – sada znam zašto si to uradio.

Hristos se rodi!
Vaistinu se rodi!