MUZIKA, PRAVOSUĐE I AMERIKA

Zvezda američke kantri scene Džoni Keš je bio poznat i po aktivizmu po pitanju prava zatvorenika – ali koliko je zaista uspeo da utiče na reformu zatvorskog sistema?

 

Pre 50 godina, 26. jula 1972, trojica sedokosih muškaraca u odelima u kojima su se osećali nelagodno, svedočili su pred podkomitetom američkog Senata o zatvorskom sistemu. Dvojica su bili bivši zatvorenici jednog od najozloglašenijih zatvora u Americi, dok je treći bio zvezda kantri i vestern muzike – Džoni Keš.

džoni keš

Kešovi slavni živi albumi snimljeni u zatvorima Folsom i San Kventin pripadaju muzičkoj istoriji i nalaze se na skoro svim listama kritičara kada se govori o albumima koji su definisali 60-te godine prošlog veka.

Ali činjenica da su ova dva zatvora bila samo deo koncertnih zatvorskih turneja koje je Džoni Keš imao u 30 godina karijere, manje je poznata javnosti.

Smeštajući ovakve lokacije u planove svojih neprekidnih turneja, „Čovek u crnom“ je imao priliku da nastupa pred zatvorenicima širom Amerike, uvek besplatno.

Tokom tih nastupa, Keš je postao i strasni i glasni zagovornik prava svih zatvorenika.

„Uvek se identifikovao sa autsajderima“, kaže Tomi Keš, Džonijev najmlađi brat.

„Identifikovao se sa zatvorenicima jer su mnogi od njih odslužili kazne i u nekim slučajevima bili i rehabilitovani, ali su i dalje zadržavani u zatvorima do kraja života.

„Osećao je veliku empatiju prema tim ljudima“.

Koreni Kešove empatije sežu unazad sve do 1953. godine, kada je imao 21 godinu, bio radio voditelj u američkoj avijaciji i kada je video film Unutar zidina zatvora Folsom što ga je i inspirisalo da napiše pesmu.

Album Folsom Prison Blues je objavljen dve godine kasnije, nakon što je mladi Keš potpisao za izdavačku kuću Sun Records i postao zvezda.

Ova pesma, a naročito njen sada već ozloglašeni stih „Ubio sam čoveka u Rinou, samo da bih ga gledao kako umire„, otpevani su sa toliko ogoljene pretnje da su mnogi pomislili da Keš ima iskustva u onome o čemu je pevao.

„Danas ima mnogo ljudi sa kojima možete da se upustite u razgovor i koji su ubeđeni da je on tako nešto i uradio“, kaže VS ‘Fluk’ Holand, Kešov bivši bubnjar.

„Džoni Keš je upucao čoveka da bi gledao kako umire. Bio je vrlo loš čovek“, kikoće se on i vrti glavom.

„On je u zatvorima bio samo kada bismo tamo i svirali“.

Bila je to jedna od stvari prepunih ironije u vezi sa Kešovim krstaškim pohodom ka zatvorskim reformama.

Upravo taj privid autentičnosti koji je izvirao iz ubeđenja da je i sam bio robijaš, bila je zaslužan da ga drugi zatvorenici prepoznaju kao nekog njima bliskog, a američke senatore da ga pažljivo slušaju.

A radilo se o potpuno pogrešnom utisku.

„Keš je bio iza rešetaka“, kaže njegov biograf Majkl Strejsgat.

„Ali samo da bi tamo prespavao posle pijanstava i neprikladnog ponašanja“.

Popularnost koja je bila potpomognuta njegovim desperado imidžom, činila ga je pravim pandanom jasno definisanim pop zvezdama tog vremena.

Keš se nije ni trudio da razveje sumnje u takav, sve veći mit koji se ispredao o njemu.

Rezultat svega ovoga se ogledao u tome da je sve više počeo da dobija pozive za nastupima u samim zatvorima.

Prvi zatvorski koncert je održao 1957. godine u državnom zatvoru Hantsvil u Teksasu.

Sledile su mnoge druge svirke.

Kešova jedinstvena energija koju je pokazivao na tim nastupima je zabeležena 1968. godine na albumu At Folsom Prison.

Ova ploča je zacementirala Kešov imidž odmetnika i nanovo pokrenula njegovu karijeru koja je tokom 60-ih bila ugrožena dok se borio sa zavisnošću od droge.

U diskografskoj kući Kolumbija rekords, koja je nevoljno pristala na Kešov zahtev za snimanjem ploče u zatvoru, a zatim i neodlučno promovisala album, bili su više nego iznenađeni.

A Keš je bez ikakve sumnje pogodio raspoloženje publike.

Sve uticajniji pokret za građanska prava je ovu osetljivu temu koja se bavila ogromnom zatvorskom populacijom u Americi stavio na vrh svojih prioriteta.

„Tokom 60-ih godina u Americi, sve je jače bilo shvatanje da zatvori nisu efikasni“, kaže Strejsgat.

„Zatvorenici su tamo sticali znanja samo o tome kako da postanu bolji kriminalci. Tako da je procenat recidiva, ljudi koji se vraćaju na izdržavanje kazne, bio veoma visok“.

Keš, koji je bio strastveni zagovornik rehabilitacije, a ne kažnjavanja, postao je miljenik medija kadgod se govorilo o ovoj novoj i gorućoj temi.

„Mislim da je Keš smatrao da je na neki način ovlašćen da svoju slavu stavi u službu bavljenja ovim problemom.

„Jedan od načina da se pozbavi time je bio i razgovor o reformi zatvorskog sistema“, kaže Strejsgat, koji takođe veruje da su Kešova duboko religiozna osećanja bila važan faktor u njegovom hvatanju u koštac sa problemom.

„Verovao je u ideju iskupljenja“.

A ako se američki zatvorski sistem raspadao, onda je to najočiglednije bilo u Kešovom Arkanzasu.

Do početka 70-ih godina prošlog veka, kompletan kazneni sistem ove savezne države je bio proglašen „neustavnim“ od saveznog sudije, posle serije skandala u 60-im godinama tokom kojih je bilo fizičke i seksualne torture zatvorenika, mučenja, neadekvatnih uslova za život i zastarelog i koruptivnog ,,povereničkog sistema“.

„Poverenici su bili zatvorenici koji su čuvali druge zatvorenike“, kaže Kolin Vudvord iz Centra za istoriju i kulturu Arkanzasa.

„To zaista podseća na način na koji su ljudi bili tretirani u ropstvu.

„Tokom ropstva su upravo robovi vrlo često komandovali drugim robovima i to je sistem koji je ovde bio preslikan“.

Logično, sistem u kojem naoružani zatvorenici upravljaju drugim zatvorenicima i u kojem nije bilo civilnih čuvara, bio je podložan strahovitim zloupotrebama.

„Sa ove strane pakla, bilo je to nešto najbliže samom paklu“, kaže Danijel Meri, i sam folk muzičar, sećajući se Kaminsa, u to vreme najozloglašenijeg zatvora u Arkanzasu i verovatno jednog od najgorih na svetu“.

Meri, koji danas ima više od 60 godina, bio je poslat u Kamins na osam meseci 1969. godine, zbog posedovanja marihuane.

„Mogu da kažem da je život tamo na dnevnoj bazi bio poprilično jeziv“, rekao je on.

„Video sam kako je veliki broj zatvorenika bio ubijan. Omiljeni metod je bilo ‘ćebovanje’.

„Tokom spavanja, gomila bi vam prišla, bacila ćebe preko vas, a onda bi krenulo i ubadanje ručno pravljenim noževima“.

Kada su Džoni Keš i njegov bend za turneje došli u Kamins u aprilu 1969, za Danijela Merija i njemu slične zatvorenike, to je bio tračak svetlosti.

Keš je stigao po pozivu Vintropa Rokfelera, izdanka bogate američke porodice, koji je bio izabran za saveznog guvernera 1966, sa mandatom da rekonstruiše koruptivni i zlostavljački zatvorski sistem.

Rokfeler je bio prvi republikanac koji je postao guverner Arkanzasa. Keš je dolazio iz porodice demokrata, ali je u Rokfeleru video nešto što mu se svidelo, pa mu se pridružio i u kampanji za reizbor na mesto guvernera svirajući koncerte i promovišući zajednički poziv na reformu.

U trenutku kada je koncert u Kaminsu bio zakazan, Keš je bio na vrhuncu karijere.

U februaru 1969. je snimio i nastavak Folsom Prison albuma – Uživo iz Sen Kventina – koji se prodavao još bolje od prethodnika.

TV kuća ABC je u tom trenutku upravo započela i emitovanje nedeljnog Džoni Keš šou programa koja će ga pretvoriti u veliku televizijsku zvezdu.

Pored toga što je pevao zatvorenicima, Džoni je ovaj nastup koji je bio i sniman za potrebe lokalne televizije, iskoristio za priliku da konkretno podrži plan tako što je ne samo donirao oko 5.000 dolara sopstvenog novca za izgradnju zatvorske kapele, već je tom prilikom i javno prozvao guvernera Vintropa Rokfelera da i on priloži donaciju u istom iznosu.

„Stari Vintrop, morao je tog dana da ispiše ček na pet hiljada i da ga stavi u fond za izgradnju kapele“, uz osmeh priča Danijel Meri, naslađujući se ovim sećanjem.

Kamins je danas potpuno drugačije mesto od onog „mračnog i zlog sveta“ koje je savezni sudija 1970. godine proglasio neustavnim.

Danas je to moderan zatvor koji se bavi reformacijom zatvorenika i njihovom pripremom za povratak u društvo.

Kampanja za koju se Keš tako strasno zalagao je jedno od nasleđa ne samo Kešove posete Kaminsu, već i njegovog kompletnog krstaškog pohoda ka reformi zatvorskog sistema.

To je trajni i konkretni dokaz Kešovog zanimanja i posvećenosti ljudima koje je sretao iza rešetaka.

Vilson Benks, sveštenik u današnjem Kaminsu, kaže da u tom zatvoru još uvek postoje dvojica ili trojica doživotnih zatvorenika koji su ovde bili i pre 40 godina kada im je Čovek u crnom došao u posetu.

„Kažu da je to obeležilo njihove živote“.

Kešovi razgovori sa ljudima koje je sreo u Kaminsu su svakako obeležili i njegov život.

Na saslušanju u Senatu 1972. godine, Keš je izložio priče o zlostavljanima koje je čuo tokom posete, uključujući i mučnu priču o 15-godišnjem dečaku koji je umro od povreda nastalih nakon silovanja u ovom zatvoru u Arkanzasu.

Nekadašnji zatvorenik Danijel Meri kaže da se seća dečaka i da je „bilo još takvih kao što je bio on“.

Keš ne samo da je izvestio senatore sa Kapitol hila o svojim stavovima o američkom kaznenom sistemu, već im je objasnio i kako bi on mogao da se poboljša.

Njegovi predlozi su uključivali odvajanje novih zatvorenika od okorelih kriminalaca, ponovnu klasifikaciju njihovih prestupa ne bi li manji prestupnici izbegli zatvor, usmeravanje pažnje na rehabilitaciju umesto na kaznu i savetovanje koje bi pripremilo osuđenike za život u spoljnom svetu i smanjilo mogućnost za ponavljanjem zločina.

U vremenu u kojem se zemlje širom sveta bore sa pitanjem načina na koji bi trebalo tretirati zatvorenike, mnogi od ovih Kešovih predloga i dalje se smatraju relevantnim.

Činjenica da i posle nekoliko decenija i dalje debatujemo o tome sugeriše nam da Keš nije uspeo u vlastitim namerama.

Ali da li je to zaista tako?

Keš je sa uspehom humanizovao zatvorenike i podario joj glasnogovornika.

Imao je jedinstvenu mogućnost da uđe u glave ovih zaboravljenih i ignorisanih ljudi i da razume probleme sa kojima su se oni suočavali – urlici zatvorenika koji mogu da se čuju na albumu Live At San Quentin u trenutku kada počnu uvodni taktovi provokativne i besne naslovne numere – dokazi su za tako nešto.

Kešov uticaj se može najbolje sumirati citiranjem reči senatora Kventina Burdika, takođe jednog od ljudi koji se obratio američkom Senatu 1972. godine.

Nakon što je čuo Kešovo svedočenje, Burdik je jednostavno rekao: „Mislim da nam je potrebno više ljudi kao što je Džoni Keš“.

Izvor: BBC