GOVOR SVETOG EPISKOPA

Na američkom kontinentu, pre više od 70 godina je održana vaskršnja beseda vladike Nikolaja, kojom je sveti srpski episkop braći po veri u dijaspori poslao poruku o najvećem hrišćanskom prazniku, upoređujući žrtvu Hristovu na raspeću sa žrtvom bogonosnih i krstonosnih srpskih predaka kroz istoriju.

beseda vladike nikolaja

Posle najtamnije noći osvanuo je najsvetliji dan u istoriji roda ljudskog.

Posle Velikog petka granuo je Vaskrs.

Ovo se dogodilo kako je vidoviti Gospod naš rekao i prorekao.

Osuđeni Hristos javio se kao Sudija sveta.

Izbijeno i ubijeno telo Njegovo oživelo je.

Popljuvano lice zasvetlilo se kao sunce.

Mesto trnova venca – kruna Cara nad carevima.

Mesto osamljenosti – vojske su Ga anđelske okružile.

Mesto desetak razbeglih učenika – pola milijarde sledbenika slave Ga danas.

Mesto tesnog groba – stotine hiljada posvećenih Mu hramova po svoj zemnoj planeti.

Obnaženo telo obuklo se u slavu nebesnu.

Ljute rane zasijale se kao zvezde.

Krv iz rana neprestano se još toči u milione putira – životvorno piće vernih!

Unakažen od uboja javio se u krasoti neviđenoj.

Okovani rob pokazao se svemoćnim Gospodarem neba i zemlje.

Bezdihani mrtvac otkrio se kao Životvorac.

Odbačen od ljudi – posvedočen kao jedini Spasitelj ljudi.

Prodan za trideset srebrenika postao je merilo svih vrednosti. Standard svega dobroga!

Nepoznati sad je najpoznatiji.

Zagonetni – sad je Ključ svih zagonetki.

Najudaljeniji – sad je najbliži svakom srcu ljudskom.

Pogrebeni pravednik vaskrsao je.

Nepravedno osuđen od ljudi postavljen je od Boga za Sudiju živih i mrtvih.

Naraštaj za naraštajem opijao se Njime.

Pleme za plemenom prilazilo je k Njemu.

Narod za narodom poklanjao se Njemu.

Carstva kurjačka ustupala su mesto Carstvu Jagnjetovom.

Krvožedna plemena paganska, očišćena Njegovom krvlju, uzdigla su buktinju Božije istine i bratoljublja.

Kontinenti onda nepoznati, naseljeni su sada sa stotine miliona hrišćana.

I naseljavanje ovog američkog kontinenta otpočelo je u Njegovo ime i Njegovu slavu. Oci ovog naroda bili su oni koji su Njega voleli više od života svoga. Kao takvi nisu se ustrašili smrti ni na burnom okeanu ni u besputnoj pustinji niti pod strelama divljaka. Jer su znali, da ko za Njega umre, taj večito živi.

Ko god se od hrišćana borio za pravu slobodu, borio se u Njegovo ime;

Ko je tražio pravdu, pozivao se na Njega;

Ko je tražio Boga, nije mogao Njega mimoići;

Ko je propovedao bratstvo, propovedao je Njega;

Ko je mirio zavađene, stavljao je pred njih Krst i Jevanđelje.

Grešnici su se kajali od stida pred Njim.

Zlotvori su savlađivani Njegovom ljubavlju.

Besomučnici su isceljivani Njegovim imenom.

Očajnici su dobijali snagu gledajući u Njegovo Raspeće.

Pokajnici su vapili Njemu za oproštaj.

Samrtnici su predavali svoje duše u Njegove ruke.

Stradalnici su se uzdali u Njega.

Borci za istinu i slobodu nosili su Njegovo krsno znamenje.

Krstonosne vojske zaklinjane su Njime.

Mučenici za Njegovo ime i Jevanđelje žurili su u smrt kao na veselje.

Ne govorim ja o nekoliko stotina ili nekoliko hiljada njih, čija su imena upisana u kalendar, nego o bezbrojnim milionima svih krštenih generacija po vascelom svetu u toku dve hiljade godina, čija su imena znana i upisana na nebesima: o vojsci Hristovoj, protiv koje je nemoguće vojevati, i prema kojoj su sve protivničke vojske kao „trska stučena i lan zadimljen“; o spasenim narodima na nebu, čiji je broj već blizu broja peska u moru i zvezda na nebu, kako je obećano Avramu.

Hristovi protivnici još u prvom naraštaju govorili su među sobom: Šta da se radi? Zar ne vidite da mu se ne može ništa? Gle, svijet ode za Njim. Ovo što su oni tajno šaptali među sobom zlobno i ustrašeno još za života Isusova, u prvoj generaciji krštenih ljudi, to možemo mi danas radosno objaviti trubama i klicanjem: Zaista ne može mu se ništa: gle, uistini, svijet ode za Njim!

Jer čovek može pobediti čoveka ali ne i Satanu. A On je pobedio Satanu. Čovek može pobediti divlju prirodu, ali ne i smrt. A On je pobedio smrt. Čovek može ubiti čoveka, ali ne i vaskrsnuti. A On je vaskrsavao mrtve, vaskrsao je i Sebe, i vaskrsnuće na kraju bilione onih koji su verovali u Njega.

To će biti Njegova sveta porodica u svetom i večnom Carstvu Njegovom. Neka bi dao Bog da se i vi svi nađete u toj svetoj porodici Hristovoj, u kojoj se već nalaze milioni vaših predaka, starih i novih.

Ili zar ne osećate vi, da sve ovo što ja govorim, govorim ne samo o jevanđelskoj i opštoj crkvenoj istoriji, nego i o istoriji vaših bogonosnih i krstonosnih predaka: sveštenika mučenika i radnika paćenika, i seljaka i težaka koji prekivahu čas plugove u mačeve, a čas mačeve u plugove; krstonosnih vojnika, što sa krstom vojevahu, pa ili sa krstom pobeđivahu ili pod krstom umirahu; kneževa, kraljeva, careva i svih velikih bogoljuba, koji svojim blagom podizahu zadužbine po zemlji svojoj i tuđoj, držeći se one narodne mudrosti: „Sve za dušu, a dušu nizašto“; devojaka i momaka, udovica sirotica, koje poput svete Petke, svetoga Save i carice Milice i Jelene, prezreše sve prolazne radosti života pa kretoše uskom i trnovitom stazom monaških podviga u naručje Hristovo; i bezbrojnih staraca i mladenaca, koji za ime Hristovo biše vođeni kano ovce na klanicu, i to ne samo u staro guslarsko vreme, nego i u naše epske dane.

Stara pravoslavna vera u vaskrsenje raspetoga Hrista, i raspete pravde uopšte, često je potvrđivana i podmlađivana legionima novih i sve novih mučenika srpskih za Hrista. Evo jednog iz mnogih primera našeg vremena i našeg pokolenja:

Kad su bezbožni vlastodršci postrojili u Kraljevu 2200 građana, raznog uzrasta i pola, nenaoružanih i nevinih, da ih streljaju zbog 22 njihova vojnika poginula u borbi sa nacionalnim srpskim četnicima, tada jedan bogomoljac, Dragoslav, crkvenjak naše katedrale, stojeći u stroju, uzeo je da mirno čita Novi zavet. Primetivši da će neprijatelj ubrzo da puca iz mitraljeza, on zatvori svetu knjigu i metnu u nedra, pa onda vikne iz svega glasa:

„Ne bojte se smrti, braćo, HRISTOS VOSKRESE!“

Na to iz dve hiljade grla kao iz jednoga razleže se odgovor kao oluja:

„VAISTINU VOSKRESE!“

U tom plotuni zagrmeše i 2200 hrišćanskih tela oboriše na zemlju, dok 2200 duša uznese se u nebesnu vojsku mučenika za veru Hristovu. Jer makar da je neko od njih i grešan bio, kao razbojnik na krstu, otišao je u Raj zato što je pred smrt priznao i ispovedio vaskrsenje Hristovo.

To su sve moja duhovna čeda, iz moje tužne rezidencije. Kam’ da sam i ja sa njima s takvom slavom otišao iz ovoga sveta u bolji! Ali sudba Božja nije to htela. Nego me ostavila da se mučim i preživljujem muke svoga naroda.

No ja vam ovim ne kazujem istoriju žalosti, no istoriju slave vašeg naroda. I uzdržavam se da vam govorim više, da se ne biste pogordili. Jer znajte da vrline predaka ne spasavaju nebrižne potomke. Potrudimo se zato biti do smrti na duhovnoj i moralnoj straži da bi se održali na visini naših krstonosnih predaka.

Čestitajući vam današnju slavu vašeg hrama – slavu nad slavama svega hrišćanskoga sveta – ja pohvaljujem vašu ljubav prema Hristu i vašu narodnu slogu. Rastite u toj ljubavi i utvrđujte tu slogu. Poštujte svoga neumornog vladiku i svog voljenog novog paroha rođenog u mojoj eparhiji kao i sve sveštenike duhovnike. Ne obazirite se ni levo ni desno nego napred pravim putem Božjim. Da biste zaslužili ulaznicu u nebesko carstvo Hristovo, kome su se privoleli svi kršteni preci vaši, da biste se udostojili velikog Sastanka sa Hristom i svojim mučeničkim rođacima iz davnih i novih vremena. A šta je slađe od toga sastanka? I da biste stali u stroj bezbrojnih vojski anđelskih i svetiteljskih, pa u horu s njima slavili večnu pobedu Hristovu nad smrću pevajući:

Hristos voskrse iz mrtvih, smrću smrt popravi i mrtvima u grobovima život darova.

Hristos voskrese, braćo i sestre!

Hristos voskrese, radost donese!