POSLE DVANAEST GODINA

Moja fotografija iz studentskih dana ispod datuma starog dvanaest godina i naslova o mladiću koji je nestao jedne noći pod nerazjašnjenim okolnostima.

 

Bila je nedelja, noć bez šumova ulice, glasova i muzike.

dvanaest godina

Pridigoh se da ugasim svetlo. Kada je škljocnuo prekidač, zraci ispuniše sobu i osetih kako se, nošen strujanjem i snagom stiska, odvajam od poda, lebdim, i kroz otvorene prozore uspinjem ka letelici koja mi se učini kao oblak. Misli se zbrkaše kao u času koji prethodi snu.

Dvonošci, razvijenih udova, elipsoidne glave, komandnog centra za prijem signala i nadražaja, nalik na nas, ljudska bića, snažni, pokretljivi, savitljivi kao zmije. Zaustih da upitam. Pomisao je stigla do čula pre pokreta usana. Kao i sve prethodne. Previše sam radoznao. Šteta. Bio sam na dobrom putu, na tragu otkrića.

Onda me je opet zabolela glava.

Udahnuo sam vazduh pred ulazom u zgradu i krenuo uz stepenice. Ušao bez kucanja i upitao ima li budnih. Otac se okrenuo ka glasu kojeg je odmah prepoznao. Majka, ugledavši me u pidžami od one nedelje, klonu i izgubi svest. Pritrčah da pomognem.

― Šta se dogodilo?

Behu oronuli. Previše sedih, tamniji nego prethodnog dana. Otac omršaveo, majka deblja, posebno u struku. Pokaza rukom ka zidu i uramljenoj stranici novina. Moja fotografija iz studentskih dana ispod datuma starog dvanaest godina i naslova o mladiću koji je nestao jedne noći pod nerazjašnjenim okolnostima.

U pidžami i sobnim papučama, kroz prozor sobe na petom spratu, u oblaku iz kojeg je sevalo, jače od bljeska munje. Promrmljah kako je sve to od glavobolje i odoh u sobu da odspavam.

― Ko je to? ― čuo sam mlađeg brata.

Htedoh mu reći da požuri u školu, već je frtalj do osam. Ugledah mladića starijeg od sebe i samo prošaputah da pozovu lekara. Otac spusti sekiru i glogov kolac istesan do pola pa reče:

― Pozvaćemo! Za vampire nikada nije kasno! Možda je stvarno od nekud doputovao dok je ostao isti kao one noći!