ŠTETA

Šteta, što on nikada neće postati princ!“ priznala je tiho svojoj drugarici dok su šetale parkom.

 

„Niko ne ume tako lepo, sa očiglednim razumevanjem, da me sasluša kao on. Znam. Znam da živim u dvadeset prvom veku, da je dan kratak, da nam je sve na dohvat ruke.

šteta

Ipak, mislim da sve nevolje ovog sveta proizilaze baš iz toga, iz slušanja odnosno nedovoljnog slušanja između nas ljudi. Ja sam samo obična devojka koja traži mrvu razumevanja. Nema toga ni na tabletu, ni u pametnom telefonu, ni u kompjuteru, ni na televiziji. Može se pronaći na stranicama knjiga, ali kako naći dovoljno vremena za njih…

Niko ne ume tako da me pogleda kao on. Iako ne govori, govore njegove oči. Prate moje pokrete, gestikulaciju, govor tela. Bude mi prijatelj kada mi je najpotrebnije. Ma ne. Ne treba mi ni savet, ni pohvala, ni prekor. Ništa. Ta tišina između nas, vrednija je od zlata.

Šteta, što on nikada neće postati princ!“ priznala je tiho svojoj drugarici dok su šetale parkom.

„Nikada ranije nisam upoznao takvu osobu. Tako milu i dragu. Njene umiljate oči trepere sjajem, kakvog ni sjaj najvećih zvezda nije dostojan. Kreće se lako, kao da ne dodiruje zemlju. Posmatrao sam je danima, krišom, misleći da je prijateljstvo sa takvim bićem, nešto, što se meni ne može dogoditi. A kad se dogodilo, bio sam počastvovan svakom sekundom njenog prisustva. Na žalost, njenog tužnog prisustva.

Da ne poveruješ, da jedno takvo biće, ljupko i sanjajuće, nežno, može da ima toliko problema. I to ne malih, već onih razarujućih. Divim joj se, kako može sama da se bori. I razumem je. Naučio sam da razumem njen jezik, ali ne umem da govorim njime. Zato ćutim. Shvatio sam da joj prija kada sam tu, ali nisam siguran da bi joj prijao moj glas. Bojim se, da bi se uplašila mog iskrivljenog glasa. A voleo bih, tako silno, da mogu više da joj pomognem. Da joj stvarno pomognem.

Eh, šteta, što nikada neću postati princ, već ću zauvek ostati žabac!“ kreketao je žabac drugom žapcu svoju jadikovku dok su zajedno skakutali do obližnje fontane.