TIŠINA

Mladić je ponovo silazio sa puta prema dolini. Vidio sam ga do pojasa kako razmiče rukama paprat i ide nekuda. Poslije se izgubio.

 

Tražio sam izvor bezuspješno cijeli dan. Sunce je već zalazilo i trebao sam ići. Stara žena i mladić preda mnom kao da iznikoše iz zemlje. Bili su se popeli na put jednom uskom stazom, skrivenom u paprati.

tišina

Žena je sjela na miljokaz i povukla nazad svoju maramu da je malo ohladi vjetar. Lice joj je bilo pepeljasto od umora. Započe da priča najednom, kao da smo bili stari poznanici. Mladić tada klekne i započe da razgleda pažljivo jednu mravlju kolonu, koja se kretala među kamenjem po stazi uz put. Bio je to jak mladić, obučen u staru trenerku i imao velike sjajne oči, kakve se ne sreću u svakoga.

– Do manastira smo išli, do manastira. Takve muke kao naše nigdje nema. Što crkve obilazimo, što manastire, i ništa. Ne znam više ima li neko gore ili nema. Nijem je – ona pokaza glavom prema mladiću. – Dobro je dijete, sve razumije, sam se naučio da čita. Samo dijete ne može da govori. Vidite ga, momak već, a nijem…

Putem su prošla kola i digla prašinu. Kada se prašina slegla, lice starice postade kao od kamena. Bore su se spuštale po tom sivom licu kao litice – pravo nadole do njenih krivih i gorkih usta.

– Čuli smo da sve ti Jovan pomaže nijemima. Rekli su mi žene da ostavim njegovu odjeću uz relikvije, da ostanu tamo jednu noć. I poslije da je obuče i da je ne skida tri dana. I sad nosim odjeću, sve kako treba.

I žena poče da pretura po svojoj torbi, sigurno po stoti put toga dana, da ne bi zaboravila nešto.

– Jedna je žena, Petkana, progovorila – produži starica, gledajući svijetlim očima padinu planine nasuprot njoj. – Bilo joj sedamdeset godina, iz sela Breze, nijema od rođenja. Sa drugim ljudima došla na poklonjenje u manastir, ušla u pećinu u kojoj je živio Sveti Jovan. I postepeno započela da govori, a kada se popela u mali voz da bi otišla, već je govorila sasvim dobro. I neki čovjek iz Dupnice takođe, kao dijete se nešto razbolio i onijemio. Donijeli mu košulju i ostavili u kovčegu Svetog Jovana da prestoji. I kada ju je obukao, nešto mu zasvijetlilo i on progovorio. A tu je, prije no što je sagrađen manastir, bio nekakav izvor. Izbio najednom, u ono vrijeme kada su prenosili mošti svetog Jovana. Kada se procesija približila, oni koji su nosili kovčeg, su se umorili i ostavili ga na zemlji. I na tom je mjestu izbio izvor. Onaj koji bi pio iz njega bi ozdravio. To je tu bilo, kažu, na kilometar od manastira. Obilazila sam tu sa mladićem, ali nismo na njega namjerili. Mali izvor bio, kao bara.

Mladić je ponovo silazio sa puta prema dolini. Vidio sam ga do pojasa kako razmiče rukama paprat i ide nekuda. Poslije se izgubio.

– Tu je jedna molitva koju mi je dao naš pop iz crkve Svetog Jovana – starica zaviri ponovo u torbu i izvadi kariran list, skoro pocijepan na komadiće. Na listu je hemijskom olovkom pisalo: „Oče Jovane, moli Hrista Boga za duše naše… Obiđi sa nebeskih visina sve koji ti vjeruju i mole da ih zaštitiš.“

Vratio sam list starici.

– Uzmi ga – rekla je. – Ja znam već molitvu napamet. Uzmi ga.

Ona potom obrisa rukom suve oči i produži:

– Mali mnogo vjeruje. Imamo kod kuće jednu ikonicu Svetog Jovana. Sve pred njom sjedi i miče usnama. A neki put, kao da cijeli zasja, čini se da su mu anđeli došli u goste. Ali ja, kako da ti kažem, ne znam ima li nekog gore, nema li, da mi oprosti Gospod – reče ona i brzo se prekrsti. – Toliko smo crkava obišli, toliko manastira – i ništa.

Starica se digla.

– Da idemo, zakasnićemo. Da ne zatvore manastir. Jovčo, hajde! – žena povika i osvrne se: – Gdje je to dijete, zar nije tu bilo?

Kada smo došli do ruba puta, vidjeli smo ga. Bio je prošao dolinu i zastao na koljenima usred stoljetnih borova u podnožju sa druge strane padine. Najednom se osvrnuo i vidio nas. Skoči i zamahne rukama. Kada smo se približili, vidjeh da mu se grlo nadulo i žilice kao da će se rasprsnuti. I najednom poviče:

– Babaaa!

Bio je otkrio izvor. Baba mu se stade tresti. Nali vode, dade mu piti, umi mu lice i njih dvoje požuriše prema manastiru. Mladić je sve ponavljao:

– Babaaa! Babaaa!

I smijao se i dodirivao svoju mokru kosu.

Kada su njihove prilike nestale iza zavoja puta, kleknuo sam pred bistrom vodom u udubljenju u stijeni, oko kojeg su bili naredani buketi zdravca, konci od odjeće i sa jednom malom papirnom ikonom Sv. Jovana Rilskog, zalijepljenom na vrhu velikog kamena nad izvorom, zagrabio ledene vode, umio lice, a poslije se sagnuh i započeh piti. Bilo je to isti izvorčić, kao u jedno drugo vrijeme, šezdeset i četvrte, kada sam išao do manastira sa babom – sasvim isto. Pio sam, gutao zrnca pijeska u ukusnoj vodi i plakao. Tada smo bili najednom našli izvor.

Zvona manastira, u ljubičastom sumraku, zvonila su na večernju službu.

Preveo s bugarskog Žarko Milenić