LEPOTA ĆUTANJA

Škrti jutarnji zraci sunca milovali su joj zeleno lišće i travu, kao kakav zaljubljeni mladić kose svoje voljene.

 

Sedeli smo na terasi malene seoske krčme, ćuteći ispijali kafu, gledali nekud u daljinu, ka Moravi i Juhoru.

lepota ćutanja

A ona Morava, kao da je stala, kao da ne teče nikud, a ipak je u svojoj tišini odlazila nekuda, ka svom uviru, nepovratno. Iznad nje su se u vidu magle izdizale kapljice, kao kakav zid pred nama, slepo se pomerajući za njom i padajući joj opet u zagrljaj.

Nedaleko iza tog zida uzdigao se Juhor te svojim vinogradima i šumovitim proplancima zabranio nam pogled da još dalje luta.

Škrti jutarnji zraci sunca milovali su joj zeleno lišće i travu, kao kakav zaljubljeni mladić kose svoje voljene.

Tišina. Čujna tišina svuda oko nas, kao i u nama. Samo bi se kad kada čulo tiho ispijanje kafe kao noć crne, i po koji uzdah koji bi nam se oteo iz neke dubine. Sa mojim drugom ispijali bi je do poslednje kapi, ćutali, možda se plašeći da svojim glasovima ne upropastimo tu lepotu što priroda je stvori.

― Eh, baš se siti naćutasmo, ― progovori Zoran.

― Da, da… i sve rekosmo tom ćutnjom.

― Kao u kratkoj priči… malo reči… sve se kaže…

Nije li ta lepota, ustvari, u toj svojoj kratkoći trajanja, čujnoj tišini i njenoj jednostavnosti?