POSLJEDNJA ČAŠA PRED FAJRONT
Medicinski tehničar posmatrao ju je opasno enigmatskim očima. Bila je to njena posljednja čaša pred fajront.
Prvo što je ugledala, kroz gustu izmaglicu bola, bile su sablasne oči medicinskog tehničara. Potom se susrela s Njegovim nasmiješenim očima koje su je posmatrale s ravnodušnom simpatijom:
― Bila si nepažljiva, draga. Zaboravljaš, naše stepenice su visoke i strme!
S vremenom, stepenice su postajale sve strmoglavije, više… Rušila se i padala, padala i rušila niz njih, njena nespretnost je bila poražavajuća. Porodica je znala i mudro šutjela. Klonula u stanje potpune neprisutnosti, nastavljala je put kroz proždiruću tamu. Forma je bila očuvana: držanje za ruke, nedjeljne šetnje parkom, cvjetak od pažljivog muža… Stidljivi upit djeteta jednog grunuo je kao bomba:
― Mama, šta bi bilo ako bih se zatrčala pod auto? Ili je možda sigurniji skok s Kule?
Kocka je bila bačena… Pratili su je osuđujući pogledi ljudi, nju, rušiteljku porodične sreće. Njegovi nasrtaji razularene zvijeri nailazili su na odlučan otpor gladijatora, ulog je bio prevelik… Utješne riječi socijalne radnice predstavljale su vrhunac ironije:
― Pomirićete se, ljubav pobjeđuje sve!
Često bi se susretala s Njim, susreti koje nije mogla izbjeći. Posmatrala je Njegove oči, pakosne oči gospodara straha sada lišene nekadašnje moći. Feniks je nastavljao rasti, otporan na metke, prijetnje i psovke. Ponekad bi uz tračak trijumfa, punog života i radosti, pjevušio:
„Ljubav je tvoja kao vino,
koje kad pijem, svud me ima,
ljubav je tvoja kao vino,
ista je boja i gorčina…“
Medicinski tehničar posmatrao ju je opasno enigmatskim očima. Bila je to njena posljednja čaša pred fajront.