MOŽDA
Umro je, možda, kad se najmanje očekivalo. Čekali su sa ukopom tri-četiri dana vjerujući da će Možda oživjeti.
Od malih nogu bio je simpatičan. Uvijek poslušan, umiljat i za razliku od druge djece oprezan u svojim izjavama.
Ako bi ga majka molila da ostane u krevetu i ne ide u školu jer je bolestan, on bi, ipak, odlazio govoreći: Možda ću moći, majko. Šteta je propustiti dan.
Svakog jutra je strini Mini u obližnjoj prodavnici kupovao mlijeko i pecivo. Starica bi ga na rastanku upozoravala da ne zaboravi i sutra doći, a on je uz smiješak obećavao: Neću zaboraviti, strina. Možda ću doći. I uvijek je dolazio. Tako je iz djetinjstva ponio nadimak Možda.
Kad se vratio s fakulteta kao nesvršeni student, radoznalima je odgovarao da će se i to jednoga dana, moždа, desiti kao što bi se, moždа, i oženio ako bi imao kakav krović nad glavom jer se porodična kuća već počela urušavati. Pošto je bio drag komšijama i u svojoj zreloj dobi, kupiše mu građu i crijep za krov, ali mu nisu mogli kupiti diplomu i ženu jer je to bilo nemoguće u vremenu u kome se događa ova priča.
Umro je, moždа, kad se najmanje očekivalo. Čekali su sa ukopom tri-četiri dana vjerujući da će Moždа oživjeti. Kad se to nije dogodilo, sahraniše ga veoma plitko. Jer, nikad se ne zna.