DAKTILOGRAFKINJA

Čitam mu poslednje otkucano, a on klima glavom, zadovoljan, promrmlja kako bi mu legla cigareta, ali ne sme, zamisli se, pa počne ponovo da diktira.

 

Ponovo ću morati da mu pročitam poslednju glavu!

daktilografkinja

Opet je zaboravio gde je stao. Mršti mu se ostarelo lice, desna ruka mu drhti dok drži šolju sa čajem…

Znam da mu je žao te ruke, nekada je on njome završavao moj posao, nije mu pomoć trebala. Važno je da nema još puno… Još desetak strana… samo da on ostane u romanu, onako, kao kad je bio mlađi, bistriji. Jedva čekam da vidim kako će da završi! Nadam se – bolje od prethodnog romana.

I taj sam kucala. I tada sam stalno čitala poslednje redove, jer on nema snage da čita, jedva ima daha da diktira.

Nisam se začudila kada su kritičari rekli da je roman nedorečen, da je pisac izgubio moć literarnog rasuđivanja.

Priseća se, gubi se. Šeta po sobi u kojoj su na svakom zidu police sa knjigama dok ga ne izdaju noge, onda se spusti na sofu ili na fotelju, zavisi šta mu je bliže.

Čitam mu poslednje otkucano, a on klima glavom, zadovoljan, promrmlja kako bi mu legla cigareta, ali ne sme, zamisli se, pa počne ponovo da diktira.

Ovo je dobro – izvukao je iz onog staračkog svežu i mladu ideju, samo neka nastavi tako, kraj je vrlo blizu.

I ovo je dobro. Nastavi da diktiraš, roman još više dobija na snazi… Bravo, tako, još samo malo!

Obukla sam kratku crnu suknju, preko belih najlon čarapa. Ni sama ne znam zašto. Stvarno izgledam zanosno, zvižduću za mnom od kad sam izašla iz stana. Ne sećam se kada sam se poslednji put ovako obukla.

Još jedan sjajan pasus, potpuno sam u romanu! Smogni snage, još malo, roman će biti sjajan!

Otvorio mi je vrata, kratko pogledao u moje noge, okrenuo glavu i procedio da danas završavamo roman, samim tim i saradnju, odlučio je da više ne piše.

Prekrštam noge, kucam poslednje izdiktirano, gledam ga kako se umoran sručio na sofu i shvatam: kritičari će i za ovaj roman reći da je nedorečen.