STRUČNO OBJAŠNJENJE

Kako objasniti misteriju koju nosi klinička smrt? Šta se dešava u trenutku smrti? Zašto mrtvi dolaze živima?

 

Šta je klinička smrt? Odgovor na ovo pitanje pokušao je da pruži Andrej Gnezdilov, profesor Odeljenja za psihijatriju Sankt Peterburgske medicinske akademije, predsednik Ruskog udruženja onkopsihologa, profesor na Odeljenju za gerijatrijsku psihijatriju Psihoneurološkog instituta, počasni doktor Univerziteta u Eseksu (Velika Britanija) i autor brojnih knjiga.

klinička smrt

Objavljujemo deo govora koji je u Moskvi održao dr Gnezdilov.

Ni jedan mudrac još nije shvatio šta je smrt, šta se dešava u trenutku smrti. Takva faza kao što je klinička smrt ostaje gotovo bez pažnje. Čovek padne u komu, stane mu disanje, srce, ali neočekivano za sebe i za druge, on se vraća u život i priča neverovatne priče.

Nedavno je umrla Natalija Petrovna Bekhtereva. Svojevremeno smo se često svađali, pričao sam joj o slučajevima kliničke smrti koje sam imao u mojoj praksi i koji dokazuju da ima života nakon smrti, a ona je govorila da su to sve gluposti, da se u tim prilikama samo dešavaju promene u mozgu… I jednom sam joj dao novi primer kliničke smrti koji je doživela naša pacijentkinja, koji ću sad da ispričam, a zbog kog je ona potpuno promenila svoje dotadašnje mišljenje.

Radio sam 10 godina na Onkološkom institutu kao psihoterapeut i jednog dana su me pozvali kod jedne mlade žene. Tokom teške onkološke operacije Julija je doživela kliničku smrt, srce joj je stalo, dugo nisu mogli da ga pokrenu, a kada se probudila, tražili su od mene da utvrdim da li su posledice ovog stanja ostale, da li su joj pamćenje i refleksi normalni, da li joj je svest potpuno vraćena, da li joj se psiha promenila zbog dugog odsustva kiseonika u mozgu.

Došao sam na odeljenje intenzivne nege, Julija je tek dolazila k sebi. Pitao sam: „Možete li da razgovarate sa mnom?“ – „Da, ali želela bih da se izvinim, toliko sam vam nanela nevolja“, – „Kakvih nevolja?“, – „Pa, srce mi je stalo, doživela sam veliki stres, a videla sam da je i za doktore to bio veliki stres.

Iznenadio sam se: „Kako ste mogli to da vidite. Kada ste bili u stanju kliničke smrti, niste mogli ništa ni da vidite ni da čujete. Apsolutno nikakve informacije nisu mogle doći do vas, jer vam je mozak bio isključen, a srce stalo…“

Da, doktore, u redu je to… Ali ono što mi se dogodilo bilo je tako stvarno… i sećam se svega… Rekla bih Vam o tome ako mi obećate da me nećete poslati u psihijatrijsku bolnicu.

I Julija je ispričala sledeće: kada je anestezija počela da deluje, odjednom je osetila blagi udarac u stopala i odjednom je nekim kružnim pokretom izbačena iz sopstvenog tela. Imala je osećaj da joj se duša izvrnula naopačke, i da je izašla u nekakav maglovit prostor.

Iznenadila se kada je videla sebe kako leži na operacionom stolu, videla hirurge kako se naginju nad sto i čula kako neko viče: „Srce joj je stalo! Počnite odmah!“

A onda se strašno uplašila, jer je shvatila da je ovo njeno telo! Tada je shvatila da je umrla i odmah ju je obuzela strepnja za svoje najmilije koji su ostali kod kuće: majku i ćerku. Uostalom, nije ih ni upozorila da će biti operisana! „Kako to da ću sada umreti, a da se neću ni oprostiti od njih?!” Njena svest je bukvalno pojurila ka sopstvenoj kući i iznenada, čudno, odmah se pojavila u svom stanu! Videla je da se njena ćerka Maša igra sa lutkom, baka sedi pored unuke i nešto plete.

Tada je na vrata pokucala komšinica Lidija Stepanovna, ušla unutra i rekla: „Ovo je za Mašu. Mašo, uvek si se trudila da budeš kao tvoja majka, pa sam ti sašila istu haljinu na tačkice, kakvu ima i ona“. Maša se raduje, baca lutku i trči do komšinice, ali usput slučajno zakači stolnjak: stara šolja pada sa stola i razbija se, pored nje leži kašičica, leti za njom i pada pod tepih. Buka, zvonjava, metež. Baka, stežući ruke, viče: „Mašo, kako si nespretna!“

A onda, potpuno zaboravljajući na ono što joj se upravo dogodilo, devojčicina majka Julija je prišla ćerki, pomilovala je po glavi i rekla: „Mašo, ovo nije najgora tuga u životu.“ Devojčica se iznenađeno okreće, ali kao da je ne vidi, odmah vraća glavu nazad. Julija ništa ne razume: nikada se ranije nije dogodilo da se njena ćerka okreće od nje kada hoće da je uteši! Ćerka je odgajana bez oca i bila je veoma vezana za majku. Ovo njeno ponašanje je uznemirilo Juliju i ona je, potpuno zbunjena, počela da razmišlja: „Šta se dešava? Zašto se moja ćerka okrenula od mene?“

I odjednom se setila da, kada je razgovarala sa ćerkom, nije čula sopstveni glas! Kada je pružila ruku i pomilovala ćerku, nije osetila nikakav dodir! Zapitala se: „Ko sam ja? Zar me ne vide? Jesam li mrtva? Užasnuta, juri ka ogledalu i ne vidi svoj odraz u njemu… Ova poslednja okolnost ju je potpuno oborila, činilo joj se da će poludeti od svega ovoga… Ali odjednom, u haosu svih tih misli i osećanja, ona se seća svega što joj se ranije dešavalo: „Operisala sam se!“ Priseća se kako je videla svoje telo sa strane – kako leži na operacionom stolu – priseća se strašnih reči anesteziologa o zaustavljenom srcu…

Ova sećanja još više uplašila Juliju, a u njenom potpuno zbunjenom umu odmah bljesne: „Sad svakako moram da budem u operacionoj sali jer će me lekari proglasiti mrtvom!“ Izjuri iz kuće, razmišlja kojim prevozom da što pre stigne… ali istog trenutka je ponovo u operacionoj sali, a do nje dopire glas hirurga: „Srce je proradilo! Nastavljamo operaciju, ali brzo, da opet ne prestane! Sledi propust u pamćenju, a onda se budi u sobi za oporavak.

Nakon što sam saslušao njenu priču, upitao sam je: „Hoćete li da odem kod Vaših i javim im da je operacija završena i da je sve u redu? Sada mogu i da Vas posete. Ona je odgovorila: „Doktore, bila bih srećna da to uradite.“

Otišao sam na adresu koja mi je dala, Julijina majka je otvorila vrata, ispričao sam kako je prošla operacija, a onda upitao: „Recite mi, da li je komšinica Lidija Stepanovna bila kod Vas u pola jedanaest?“

– „Da li je poznajete? Da, bila je ovde.“
– „Da li donela haljinu sa tačkama?“
– „Da, donela je“… „Otkud znate za sve to, jeste li Vi neki mađioničar, doktore?“

Sve se složilo do najsitnijih detalja osim jednog: kašika nije pronađena. Tada sam se setio detalja Julijine priče i rekao: „Pogledajte pod tepih“. I zaista – kašika je ležala ispod tepiha…

***

Pa šta je smrt? Naučno objašnjenje je da da je smrt kada srce stane i prestane rad mozga, ali u isto vreme, ubeđen sam da smrt svesti jednostavno ne postoji. Duša je oslobođena svoje ljuske i svesna je celokupne okolne stvarnosti. Za to već postoje brojni dokazi, to potvrđuju brojna svedočanstva pacijenata koji su u tim minutima bili u stanju kliničke smrti i doživeli postmortalno iskustvo. Komunikacija sa pacijentima nas mnogo uči, i shvatamo da je nemoguće otpisati sve takve vanredne događaje kao puke slučajnosti. Ovakvi primeri raspršuju nam sve sumnje u besmrtnost naših duša.

Izvor: Prijateljboziji.com