PSIĆ

Profesor bejaše tih, gotovo nemušt. Pamtim rečenicu koju je izgovarao oprezno i setno, gledajući u nebo.

 

Sivo klupko iz kojeg blistave oči gledaju u čoveka i očekuju reč.

psić

– Gde si bio, Psiću… znaš li? – kaže njegov vlasnik, obudoveli profesor, moj sused.

Psića će odstreliti lokalni potkazivač i miljenik vlasti, a mi ćemo ga sahraniti kradom, na humku ćemo položiti kamen tesanik i ispisati ime. Ime će vremenom izbledeti a vlast će se promeniti.

A jedne zore kad vide policiju pred egzekutorovom kapijom, starcu se vrati mladalačka snaga, strpa nešto u džep i jurne prema uhapšenom.

– Gde si bio, Psiću… znaš li? – prolomi se tuđ glas, otvaraju se vrata i prozori, proviruju pospane glave a potkazivač diže ruke stegnute lisicama kako bi se odbranio, policajci okrenu cevi prema starcu a on izvuče iz džepa sendvič i smesti ga među drhtave dlanove uhapšenog…

Profesor bejaše tih, gotovo nemušt. Pamtim rečenicu koju je izgovarao oprezno i setno, gledajući u nebo: „Sećaš li se Psića… eeeee… Psića?“