MEDICINA O TAMJANU
Da li tamjan, kako neki tvrde, ima svojstva koja bi nas mogla zaštiti od korone ili bilo kojeg drugog virusa?
Nikad se, valjda, kao ovih dana, nije ovoliko govorilo o pandemiji niti je neki virus pominjan koliko se pominje korona. Zahvaljujući medijima i društvenim mrežama, svaki dan slušamo razna i oprečna mišljenja o njegovom dejstvu, o procentu smrtnosti zaraženih osoba, kao i o raznim lijekovima i terapijama.
Pojavili su se i oni koji tvrde da tamjan odgoni svaki virus, da sve liječi. U ovom kratkom osvrtu nije mi namjera da ulazim u analizu o tome da li tamjan sam po sebi zaista utiče na tjelesno zdravlje, kao ni da li on ima svojstva koja nas mogu zaštititi od korona ili ma kojeg drugog virusa, ali ću, ipak, ukratko iznijeti šta medicina sensu stricto kaže o tamjanu.
U nekim naučnim radovima iz oblasti medicine navodi se da tamjan (Bosvellia) suzbija mikrobe – dakle, bakterije i gljivice – a nikako viruse. Isti izvori navode da tamjan ima svoje antimikrobno dejstvo prilikom velikih koncentracija i u obliku esencijalnih ulja. S druge strane, za neke vrste mirisnog tamjana, koji se miješa sa raznim eteričnim uljima, a kakav se, na žalost, proizvodi i prodaje i u većini naših manastira i crkava, naučnici navode da takvi imaju kancerogeno dejstvo. Ovo treba imati u vidu i prinositi samo čist prirodni tamjan na dar Gospodu. U preporukama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), tamjan se nigdje ne spominje kao sredstvo koje bi štitilo od virusa, već predlažu veću posvećenost ličnoj higijeni, kao i izbjegavanje kontakta sa zaraženim osobama.
Valja napomenuti, da hrišćani, nisu jedini koji prinose tamjan kao miomirisni kàd. Naprotiv, on je široko rasprostranjen u većini religija na Istoku, naročito u budističkoj religiji, čije paljenje predstavlja nezaobilazni dio molitvenog rituala. Budisti smatraju da tamjan u vidu mirisnih štapica čisti prostor u kome se mole, te stvara pogodan ambijent za meditaciju i djeluje opuštajuće na um. U nekim pokrajinama Kine, mirisni štapici se koriste kao pomoćno sredstvo (eksperimentalno) za sterilizaciju bolničkih prostorija upravo zbog svog (kako se vjeruje) antiseptičkog djelovanja.
Međutim, kao što rekoh, nije mi namjera – niti sam kompetentan – da rasuđujem o mirisu tamjana i njegovom uticaju na fizičko zdravlje. Namjera mi je da nešto više kažem o tamjanu kao Žrtvi Paljenici i kadilu koje se kao “miris miomira duhovnog” prinosi Gospodu na dar.
Žrtva, kao prinos i dar Gospodu, poznata je od najranijih vremena. U Prvoj knjizi Mojsijevoj (4. glava), čitamo da su sinovi Adamovi, Kain i Avelj, prinosili žrtve Gospodu. Knjiga Postanja nam na tom mjestu govori o tome kako Gospod nije primio žrtvu Kainovu, a Aveljovu jeste. Dakle, prinos u vidu žrtve postoji istovremeno sa stvaranjem čovjeka, te kao takav predstavlja nezaobilazni momenat (svih) religija.
Prvi konkretan pomen prinošenja tamjana na Žrtvenik nalazimo u 2. Knjizi Mojsijevoj, kada Gospod zapovjeda Mojsiju da napravi za Skiniju zavjeta poseban Žrtvenik na kome će Aron svako jutro i veče kaditi mirisnim kàdom Kovčeg zavjeta. U Knjizi proroka Malahije (1:11), čitamo da će se u Mesijanska vremena prinositi Bogu čista žrtva, dar i kadilo. Na samoj vododjelnici Starog i novog Zavjeta, proroku Zahariji, se javlja arhangel Gavrilo baš u vrijeme (momentu, dakle u konkretnom obavljanju precizno određene religijske radnje propisane Zakonom) kađenja i javlja mu radosnu vijest o rođenju sina Jovana, koji će biti Preteča i Krstitelj Mesije.
Mudraci sa Istoka koji su, vođeni Zvijezdom, došli da se poklone Bogomladencu Hristu, predali su Mu u jaslama vitlejemskim, pored ostalih darova i tamjan, čime su posvjedočili da Rođeni od Presvete Djeve nije običan čovjek, već Bog koji je postao čovjek i Prvosveštenik. Jevanđelist Jovan Bogoslov vidio je u Otkrovenju, u Nebeskom Hramu, angela koji je držao zlatnu kadionicu. Međutim, bez obzira na sve ovo, u prvim vijekovima hrišćani su se ustručavali prinositi žrtve u vidu kađenja, iz prostog razloga što se ono upotrebljavalo u drugim religijama, a naročito kod mnogobožaca. Naime, za vrijeme gonjenja Crkve, hrišćani su često bili primoravani da prinose tamjan idolima, a što se doživljavalo kao direktno odricanje od Hrista. Tek kasnije, kada je Crkva dobila slobodu Milanskim ediktom u vrijeme Cara Konstantina 313. godine, ovo ustručavanje je prestalo. Dakle, tek u četvrtom vijeku, nalazimo da je kađenje ušlo u širu crkvenu upotrebu.
Kađenje Žrtvenika u starozavjetnoj Skiniji, kao i u Crkvi Hristovoj, vezano je prije i iznad svega za molitvu, neodvojivo je od molitve. Dakle, kađenje je uvijek prethodilo (bilo pomoćno sredstvo, da se tako izrazimo) molitvi i nikada se nije prinosilo samo zarad mirisa (samo po sebi) koje tamjan širi. Kadionica, kao i žar u njoj, simboliziju našu žarku ljubav prema vjeri i toplotu naše hrišćanske duše. Miris tamjana prije svega simbolizuje Svetoga Duha i nevidljivo prisustvo blagodati Božije. On označava i čisti zavjet (savez) dobrih djela, iz kojih ističe miomiris, kako veli Apostol, jer smo mi „Hristov miomir Bogu.” Kao što se dim tamjana podiže naviše, tako se i naša iskrena molitva, koja dolazi iz čistog srca i vrši se sa ljubavlju i smirenjem, uzdiže ka Bogu. Sveti apostol Pavle kaže: ”Ugledajte se, dakle, na Boga kao djeca voljena. I živite u ljubavi kao što je Hristos nas ljubio i predao sebe za nas kao prinos i žrtvu Bogu na prijatni miris.” (Ef.5, 1-2). Iz ovih riječi Svetog Apostola, može se zaključiti da je starozavjetno kađenje, u stvari, bilo praobraz velikog iskupiteljskog i krstovaskrsnog podviga Spasitelja svijeta, Gospoda Isusa Hrista. Dakle, prevashodno praobraz (simvolički) mesijanskog djelovanja. Prema tumačenju svetih otaca, tamjan simvoliše molitve ljudi koje se prinose Bogu, što nam potvrđuju i riječi sveštenika, koje on izgovara prilikom blagosiljanja kadionice: “Kadilo prinosim ti, Hriste Bože, na miris miomira duhovnoga, primivši ga u Nadnebeski i Misleni tvoj Žrtvenik, nispošlji nam blagodat Presvetoga Duha”.
Dakle, kađenje je sastavni dio svakog molitvenog sabranja, prilikom kojeg sveštenik (redom, po Činovniku) kadi Časni Presto, ikonostas i prisutni narod.
U našim domovima kađenje obavlja domaćin, kadeći prvo ikone, a zatim i sve prisutne. Sveti Serafim Sarovski kaže: “Svaki dan provjetravaj svoju kuću, i svaki dan je kadi i pali kandilo u njoj”. Iz prostog razloga što dom koji je osveštan, a u kome porodica živi u ljubavi, hrišćanskim vrlinama i smirenju, koji se svakodnevno kadi tamjanom u ime Gospodnje, nerazrušivi je bedem za sve demonske nasrtaje i sigurno porodično pristanište. Kađenje i upotreba tamjana je samo spoljašnji događaj i pratnja onoga što se u našim dušama zbiva. Radnja koja na prvom mjestu osveštava naše unutrašnje molitveno stanje, a nikako obred koji je sam po sebi dovoljan, niti su ga hrišćani ikada tako doživljavali i prinosili radi (samo) tjelesnog zdravlja. Hrišćani su oduvjek imali potrebu da sva njihova čula, koja im je Bog dao, učestvuju u proslavljanju Boga, pa time i čulo mirisa, preko kojeg osjećamo miris tamjana. Upravo iz tog razloga, tamjan i kađenje uopšte, imaju duhovni smisao, a ne medicinski (čisto fizički), odnosno tamjan kao kàd nije ništa drugo nego žrtva Bogu, ali žrtva srca čovjekovog (skrušenog) čijeg je simvol miris i kàd.
protojerej-stavrofor Dušan Gnjatić