Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

PRIČA JEDNE PACIJENTKINJE

Ovaj članak pišem da skinem stigmatizaciju sa psihijatrije, djelatnika koji tamo rade sa velikom ljubavlju i pacijentima koji se tamo liječe.

 

Piše: Žana Alpeza

žana alpeza

Ovo je priča, to jest ispovijed jedne žene u najboljim godinama koja je nekoliko puta završila na odjelu Klinike za Psihijatriju. Njezina priča je duboka emocija, nade, novih pogleda i shvaćanja kroz život. Nije ni sanjala da će se njoj desiti ovakav jedan preokret u životu, ali upravo su trenuci ti koji sastavljaju život.

psihijatrije

Nikada čovjek ne zna što mu se u životu preko noći može promjeniti. U ovom članku ću detaljnije napisati više o mom životu, i novom poglavlju koje me preko noći zadesio.

Kao i svakog drugog dana, ujutro prije posla uradim kućanske poslove, pripremim djecu za školu i na posao. Sretna majka sa troje prekrasne djece, koje svakim danom gledam kako odrastaju u ljude kojima se svakim danom sve više ponosim ovom turbulentnom globalizacijskom vremenu, znam da je svugdje kriza raznih društveni slojeva, počevši od ekonomski, socijalni i drugi. No, imajući u vidu kako je život od rođenja borba, uvijek sam bila osoba koja je davala sebe maksimalno. To davanje očito me skupo koštalo.

Dan koji je promijenio tok mog života!

Sve se desilo na radnom mjestu, počeli su mi simptomi i osjećaji koje prije nisam doživjela. Otivši potražiti pomoć, taj dan sam otkrila da moram biti hospitalizirana u Kliniku za Psihijatriju u Mostaru. Prvo čovjek ne može da povjeruje u trenutku da mu se život izmjeni i završi na ovoj klinici. Moj život je do tada bio rapidno ubrzan, trošila sam se na sve, i za svakoga, nisam znala dignuti ručnu kada je trebalo. I evo me, tu sam sada zaprimljena među nove ljude, doktore, sestre, tehničare i sve druge koji rade na klinici pri upoznavanju sam osjetila olakšanje. Sam njihov pristup dao mi je nadu i rasterećenje skupljeno u duši.

Srce se slama kada vidim mlade ljude!

Žalosti me činjenica kada vidim našu mladost, djecu koji završe na psihijatriji. Razlozi su od raznih vrsta stresova, ovisnosti alkoholu, drogi, teškom pronalasku radnog mjesta i puno drugoga. Teško pronalaze podršku potporu u obitelji, prijateljima, te su I zbog nerazumijevanja i stigmatizacije prisiljeni da odlaze u druge države. Ta odbačenost toliko jako ih boli da su uz svu bol koja ih je snašla sa psihičkim poteškoćama, prisiljeni otići u inozemstvo.

Ja sam hvala dragom Bogu imala sreću, te se puno zahvaljujem mojoj obitelji, prijateljima, susjedima, kumovima, koji su svo ovo vrijeme bili uz mene. Naučila sam važnu lekciju sa psihijatrije da im ne moram kupovati poklone.

Oni koji su me u neznanju povrijedili, oprostila sam im, jer je moje srce čisto! Ako sam nekoga ja povrijedila, u mojem stanju bolesti nisam imala namjeru, te se ispričavam da mi oproste kao što sam ja njima.

Nakon svih teških trenutaka kroz koje sam prošla, i ozbiljni zdravstveni kriza koje su sada iza mene, sad mogu reći da sam jača nego ikada, te upravo zato imam potrebu svjedočiti zahvalnosti prema svima koji ste me na mom putu ozdravljenja pomagali, a vjerujem da će tako biti i dalje.

Hvala svima koji su poslali poruku podrške, koje su me digle iz moje teške depresije, naravno neću im imena spominjati, oni znaju tko su. Danas je nažalost malo tko kome iskreni prijatelji mislim da tko može izbrojati na prste jedne ruke broj prijatelja da je bogat čovjek. Dok sam boravila u bolnici moje najbolje prijateljice i prijatelji su bili stalno uz mene kao potpora i podrška, ohrabrivali me, davali mi i ulijevali snagu da se borim sa depresijom. Ima i druga strana medalje, onih koji me nisu niti nazvali, ukratko nije ih briga za mene, ali nije važno, važno je da imam jednog iskrenog prijatelja.

Ponosna sam na svoju djecu, muža, svoje prijatelje, obitelj, i da ne zaboravim svoje dvije doktorice, jer su oni sve ovo morali izdržati sa mnom.

Skinuti stigmu sa psihijatrije!

Ovaj članak pišem da skinem stigmatizaciju sa psihijatrije, djelatnika koji tamo rade sa velikom ljubavlju i pacijentima koji se tamo liječe. Da sam mlađa, rado bih upisala sestrinstvo, i sa velikim zadovoljstvom bila tim djelatnika psihijatrije.

Stigma koči i daje ljudima razne predrasude o osobama koji imaju psihički poteškoća. U današnjem vremenu imati anksioznosti, panični napada, fobija, depresije i drugih poteškoća usporedimo kao da imamo šećernu bolest (dijabetes), te svaki dan uzimamo terapiju. Činjenica je da potječe najviše poteškoća iz obitelji, upravo je obitelj ta koja bi trebala biti prva podrška, ne stavljati probleme pod tepih, ne sramotiti se zbog toga što netko iz obitelji ima psihičku poteškoću, pa će zatražiti stručnu pomoć. Upravo biti suprotno od svega toga, vjerujući i educirajući se koliko je današnja medicina napredovala da uz pomoć psihoterapije, medikamenata i slično, osoba koja ima psihičku poteškoću može imati i voditi jako dobar i kvalitetan život.

Moje iskustvo može pomoći drugima!

Nakon svega što sam preživjela i doživjela smatram da bih mogla biti od velike pomoći svima koji se osjećaju napušteni, usamljeni, onima koji su u tjelesno duševnoj boli, bilo da im skuham ručak, napravim kavu, uljepšati dan. I ja se slažem kao netko tko piše ovu njezinu priču da ljudi koji su prošli kroz ovakva ili slična iskustva mogu pomoći drugima. Mogu prepoznati i vidjeti simptome, mogu posjetiti ljude koji se boje ili imaju neki drugi razlog da ne potraže stručnu pomoć. Upravo im njezina priča može biti temelj, i ohrabrenje da život može biti kvalitetan i dobar, jer Vam ga je Bog podario samo jedanput. Ne odnositi se na priče, i ogovaranja, polako korak po korak kreniti stopama ka ozdravljenju.

Zahvala od srca doktorima!

Zadnja moja hospitalizacija, (nadam se i posljednja), moja draga doktorica odlazi na školovanje u Zagreb, što mi nije drago, jer sam izgradila povjerenje. Znala je o meni više nego moja rođena majka, ali ne iz razloga što nemam povjerenje u majku, već što je nisam htjela opterećivati jer u životu prošla kroz bure i oluje. Isto tako htjela bih se ispričati djelatnicima na radnoj terapiji, što nisam dolazila na radnu terapiju, koja je bila dva sata, a to je iz razloga što se nisam osjećala dobro.

Teško mi je bilo podnositi da nemam mobilni telefon, koji bi mi dobro došao, da se čujem sa djecom koji su ovaj put bili sami kuci. Do sada je moja svekrva bila sa njima, ali nažalost sada nije. Ovo mi je bio najduži period koji sam bila u bolnici. Hvala joj do neba, znam da mogu biti u duši mirna kada znam da djeca imaju čistu odjeću, i skuhan ručak.

Veliko Vam hvala i Bog Vas blagoslovio!

*Stavovi i mišljenja iznesena u ovom članku su potpuna odgovornost autorice i njezine perspektive načina na koji iznosi ovaj članak!

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: