SUMRAK BOGOVA
Markizino oko se uvećalo od tada i bilo je tu kada sam radila, spavala, kupala se, jela…
U nedjelju sam posjetila Markizino bivše imanje. Sva zdanja su prazna. Njene koke, gice, krave, vjerni pas Fido odlučili su da ne mogu da žive bez svoje gospodarice.
Ne znam šta se dalje zbilo s njima. Meso koje je Klara prekjuče dovukla iz kontejnera mirisalo je na Fida. Cigle su, naprotiv, ostale iste. Čak i u sobi gdje je držala nas djecu.
Milovala sam neko vrijeme kaiševe koje sam nekoć pokušala da pregrizem, prstima prelazila preko otisaka zuba. Ljudska bića zaista nisu stvorena za slobodu.
Nikada neću zaboraviti Markizine ruke, prošarane venama kao delta Nila. Klara i ja smo bile zadužene za kupaonicu. Svako jutro, posmatrale smo Markizinu nagotu kako, poput starog teretnjaka, tone u med i magareće mlijeko.
Markizine ruke, tako nježne, činile su grube stvari. Prvo sam to čula od Klare, ali nisam razumjela. Sljedeću noć, čuvari su došli po mene. Markizine ruke, kao delta Nila, ulijevale su se u sva korita. Poslije smo u kupke dodavale više mlijeka da Markizine ruke budu što mekše.
Moja sveska surovo bačena u kut sobe je značila da je na njenim marginama Markiza otkrila tajnu. Iste večeri, Lazzaru se gubi svaki trag. Tražila sam ga svuda.
Lazzaro! Lazzaro! šuštala su polja duvana.
― Niko se ne zove tako, prezrivo im je odgovorila Markiza.
Kada su ugasili svjetla, Klara mi je šapnula:
― Odveli su ga.
― Gdje?
― Daleko.
Sutradan sam u radnoj sobi krišom tražila po globusu Daleko, ali ga nisam pronašla.
Markizino oko se uvećalo od tada i bilo je tu kada sam radila, spavala, kupala se, jela. Brala duvan. Markizi se nikad nije smjelo reći ne, čak ni onda kada je tražila neizrecivo, a ja sam ipak ponavljala: Ne! Ne! Ne! Mjesec. Dva. Onda je Markiza nabavila kaiševe. O tome nikada ni riječ nisam rekla Klari. Šta, uostalom, može da se kaže o neizrecivom? Markiza je poslije napisala knjigu o tome. Navodno je to bila ljubav. Ja još uvijek po globusu tražim Daleko.