ANTIPODI

I zagrmi. Zaseni na tren svojim bleskom munja celu vaseljenu i svega nestade u onom obličju koje beše do tada.

 

Ne znam, ne znam, ne znam…

antipodi

Odjeknuše misli u glavi i dodirnuše tavanicu, ako naša glava može da ima takvo šta. Da li se to uopšte može zvati mislima?

Dve odvojene reči koje iz nekog nepoznatog razloga ljudi stalno spajaju. Valjda im onda manje biva uočljiva činjenica da zaista ne znaju. Šta? Nešto, bilo šta, išta. Mogu li reći – svašta ne znaju?! Dupla negacija i tako to…

I zagrmi. Zaseni na tren svojim bleskom munja celu vaseljenu i svega nestade u onom obličju koje beše do tada. I zaturi se u toj zbrci jedno Ne sa početka priče. Ostade samo Znam.

Znam krenu. Obiđe svet. Vide zemlje i ljude. Običaje, sela i gradove. Dodirnu rumen sunca zalazećeg, onu drhtavu pihtijastu masu koja se razmazuje između zemlje i neba. Znam, beše blagoglagoljivo, slušljivo i radoznalo. Sveprisutno i ne beše usamljeno.

Saznade. Upoznade. Doznade. Priznade.

Ne znam, ne znam, ne znam… kao eho odjekivalo je krajem sveta. I na kraju života.