POSLEDNJE BEKSTVO

Što se tiče starih koji pokušavaju da umaknu iz Antremona, poznajem ja njihove marifetluke bolje no iko. Jer ima već skoro trideset godina kako redovno dolazim u bolnicu Remon-Poenkare. A što sam ređe dolazio, moja zadržavanja pred jedinim izlazom postajala su duža.

 

Treba reći da je taj Antremon gotovo kraj sveta. I da je i sama bolnica dosta udaljena od sela. Dobrotvorni zavod je usred polja, u jednoj od najvećih zabiti ovoga kraja, dao da se izgradi pravi pravcati grad da u njega smesti one koji više nemaju gde.

poslednje bekstvo

U početku, kada sam dolazio dva do tri puta nedeljno, nisam imao problema: vozovi su se zaustavljali u selu. Od stanice sam mogao malčice da se prošetam. Kada je dan bio lep, imao sam običaj da zastanem na nekim mestima da bih udisao čudesni miris trava.

Ali vozovi koji su obeležavali te zastanke, malo po malo su se proredili. U jednom trenutku su ih čak zamenili šinobusima. Tada sam dolazio samo dva do tri puta mesečno.

Zatim je železnička pruga izgubila svoju namenu. Autobusi koji su obavljali prevoz nisu čak više ni prolazili kroz Entremon. Njihova najbliža stanica bila je u novom naselju Vien-Laba. Tamo je barem bilo uglavnom moguće naći taksi po pristojnoj ceni, da čovek nastavi put.

Kada su svi stanovnici iz okoline kupili kola, autobuska linija bila je ukinuta. Tu su ostali, pravo govoreći, samo autobusi što kupe đake. Bilo je tek tu i tamo nepredvidivih vozila ali ona su povezivala daleki supermarket u Kroa-de-Labau sa Mirkuronskom stanicom.

Pod tim uslovima prevoz je postao veoma komplikovan. Od sada je trebalo zvati telefonom jedan od tih nekoliko taksija stacioniranih u Vien–Labau da vas uzme u Mirkuronima i da vas odveze, s tim da mu se plati povratak, do Remon-Poenkarea. Posle treba čekati da se on smiluje da ponovo dođe po vas ili da slučaj tuda nanese kakvog saosećajnog vozača.

Eto zato sam ja sada ograničio svoje posete na dve do tri godišnje. A i zato što svaki put čekam dva do tri sata ispred ulazne kapije. Što mi je s vremenom ostavilo duge dokolice da posmatram ponašanje staraca begunaca.

Ne pojavljuju se svi na isti način. Mali broj ih nailazi sa nagrnutim kaputom, a poneki nađu čak i cipele. No, većina izlazi u kućnim haljinama i papučama, štaviše, u spavaćicama ili pidžamama, katkada bosi.

Niti svi postupaju na sličan način. Manjina među njima korača pravo ka čuvarevoj kućici, oni drže čelo visoko podignuto i prave se da žure. Najveći deo ih se dugo krije iza ugla poslednje od centralnih zgrada, vrebajući trenutak kada nadzor popusti, da zbrišu što brže mogu.

Nisu svi ni uhvaćeni jednako. Neki su odmah nakon bega opaženi i praćeni u hodnicima, na stepenicaama ili duž aleja; mnoge su presreli vratari; druge su vratili članovi osoblja za negu koji su ih, dolazeći na posao, videli napolju, ponekad na drumu, pa čak već odmakle i po nekoliko kilometara.

Nemaju svi oni identične reakcije. Jedni se otimaju, protestvuju, govore o poslu, o prijateljima, o rodbini koju moraju da vide. Drugi puštaju da ih odvuku bez mnogo otpora, ne znajući više gde su želeli da odu, ko su, odakle su utekli, gde će se vratiti.

Jer svi se oni uvek vraćaju bolnici. Ponekad imaju pravo na zadržavanje u čuvarevoj prostoriji, na topli napitak, na kućnu haljinu ili kaput, dok telefon ne da uzbunu. Uglavnom ih vode, pomalo vuku, pre guraju ka njihovim sobama, jedna, dve ili tri bolničarke, već prema prilikama.

Nikada nisam video da je osoblje učinilo i najmanji neprijatan potez u odnosu na njih. Za trideset godina, koliko prisustvujem varijantama jedne iste scene, u stanju sam da posvedočim da se čak ni sa najnepokornijim stanovnicima doma nije postupalo grubo. Odajem poštovanje ljubaznosti i strpljenju tih mladih žena i tih mladih muškaraca čije mi je zanimanje još davnih dana izgledalo nezahvalno.

Jedini razvoj vredan žaljenja koji sam ustanovio tokom svih ovih dugih godina, ne može njima da se zameri. Jer on je u tesnoj vezi sa širenjem institucije koliko i sa promenom mentaliteta. A ja ne vidim, ni u srcu ni u duši, kako bi bilo moguće da se to izbegne.

To podiže statistike. U prvo vreme, prihvatilište je brojalo samo nekoliko niskih zgradica koje su sadržavale nešto malo spavaonica u kojima su malobrojni stanari, ne suviše stari, primali mnoge porodične posete. A lekari, bolničarke i negovateljice ostajali su dugi period vezani za istu službu, gde su naučili da poznaju svakoga po imenu i prezimenu.

Danas o tome nema više ni govora. Zgrade su se namnožile, nadogradile, proširile, povezujući jednim lavirintom beskonačnih hodnika na stotine malih ćelija u kojima hiljade sve senilnijih staraca životare daleko od svih i od svega, u rastućoj anonimnosti. Što se tiče osoblja koje je preopterećeno, premoreno, slabo plaćeno, ono samo čeka zgodan izgovor da dobije premeštaj, što prouzrokuje da večito defiluju iste bluze, ali iznad njih ne ostaju dugo iste glave.

Prvi rezultat ove ubrzane rotacije je očigledan. Nekada su bolničarke i negovateljice koje su lično poznavale stanovnike svog doma, brže primećivale njihov nestanak i ubeđivale su ih da se vrate u stado, pozivajući se na autoritet njihovih bližnjih i nežno ih nazivajući njihovim imenima. A sada, osoblje u prolazu prepušta se pronicljivosti svojih kolega da bi zaustavilo begunce koje su primorani da zadrže malo čvršćom rukom dok ne provere kojem odelenju fale stanovnici čiji više niko ne poznaje identitet.

Za posetioca posledice nisu ništa bolje. Nekada, nisam imao nimalo muke da prikupim raznorazne detalje o ponašanju i stanju zdravlja stanovnika doma, od ljudi i žena dovoljno prisnih da se među nama stvore veze poštovanja i prijateljstva. Danas, jedva da je ostalo normalno izmeniti kratki pozdrav sa meteorima u bluzama koje nisam poznavao bolje nego što su oni poznavali mene.

A ima posebno teških trenutaka. To su naročito kišni dani, kada od mog taksija nema ni traga i kada auto-stop ne funkcioniše, kada stežem svoju staru kabanicu oko bora na potiljku čije sede vlasi malo pomalo opadaju. Tada ispred ulaza često prolaze mladi ljudi u kolima koji me nikada ne gledaju u oči, koji ispitivački posmatraju moju umornu pojavu, koji pogledom istražuju moje iskrivljene cipele i koji oklevaju nekoliko dugih trenutaka pre nego što me ostave da čekam pred vratima umiraonice.