INTERVJU

Divna Ljubojević je prepoznata kao autentičan interpretator duhovne muzike, kulturni misionar i promotor muzičke tradicije zemalja vizantijskog nasleđa.

 

Obeležiti tri decenije postojanja na umetničkoj sceni vredno je ponosa, a Divna Ljubojević, interpretator duhovne muzike, dirigent i kompozitor, sa horom „Melódi”, koji je osnovala, učinila je to koncertom u Kolarčevoj zadužbini u Beogradu. Drugi koncert biće održan u Novom Sadu, u Sinagogi, 15. decembra od 20 časova.

divna ljubojević

„Pesma Heruvima” je naziv koncertnog ciklusa kojim nas pojac Divna Ljubojević sa horom i studijom za duhovnu muziku „Melódi” vodi na vremensko i prostorno putovanje od 19. do 21. veka. Na programu su dela kompozitora klasične muzike iz Srbije, Rusije, Belorusije i Grčke.

Divna Ljubojević je u svetu prepoznata ne samo kao autentičan interpretator duhovne muzike, kulturni misionar i promotor muzičke tradicije zemalja vizantijskog nasleđa već i po, kako kažu znalci, „anđeoskom glasu” zbog kog joj se otvaraju vrata drugačijih angažmana. Ostaće zabeleženo da je učestvovala u stvaranju prve hologramske opere na svetu. Njen misionarski rad krunisan je i ordenom Počajevske ikone Majke Božje „za propoved pravoslavlja pojanjem”.

U vremenu kratkog daha sa „Melódima” obeležavate tri decenije postojanja. Kako ste uspeli da u dugom periodu sačuvate kreativnu energiju?

– Kad se neko bavi pravoslavnom duhovnom muzikom, nije mu potreban razlog više od toga čime se bavi. To je život koji se obnavlja i jedno posvećenje, to nije posao pa da ga stavite u okvir prolaznosti dana, nedelja, godina, tako je i u mom muzičkom radu sa „Melódima”. Vidim da je izašla knjiga o Isidori Žebeljan koja nosi naziv „Dok slušamo muziku, sadašnjost je večna”. Ono što stvaramo stalno napreduje, uzrasta, živi. Mi starimo, opadamo telesno, ali to što smo ostavili da uzrasta, što jeste naše trajanje na zemlji, u tom radu je naš zalog za gore, naš početak večnosti. Kreacija nije samo inspiracija. Kreacija je nešto što imaš, što ti Bog da, pa je inspiracija nadogradnja. I kada stane kreacija na jednom polju, jer ko je kreativan on je to u raznim aspektima svog života, ona se premešta na polje slikanja, kuvanja, drugih odnosa… Ali, ne postoji situacija kad nema načina, a naročito situacija kad nema razloga.

Koje poruke ste želeli ovog puta svojom muzikom i izborom kompozitorskih dela da prenesete?

– Kao muzičar, uvek želim da donesem na koncert nešto novo, da to podelim. I potpuno zaboravim da postoji gomila kompozicija koje smo otpevali i koje publika voli. Tako da kada kreiram program svaki put idem dva koraka unazad, da bih u taj program smestila i stare numere. Zbog toga što poruka nije kreirana, ona daje slobodu svakome ko je na koncertu da iz te muzike izvuče ono što je njemu potrebno i verujem da svako, od hiljadu ljudi koliko je u sali, dobije i zadovoljan je onim što je dobio kao poruku. Da je svako našao ono po šta je došao.

Vaš glas nazivaju anđeoskim. Kako ga vi doživljavate?

– Doživljavam samo kao modus da neko izrazi svoj utisak o mom glasu. Ranije nisam bila vična prihvatanju komplimenata, bila sam nekako nabusita. Onda sam shvatila da je to neodraslo s moje strane i da iskazujem nepoštovanje prema ljudima koji su skupili snage da mi nešto kažu. Tako sam naučila da prihvatim i da zahvalim ljudima koji osećaju potrebu da mene ili moj glas pohvale ili čak, nazovu, anđeoskim. A svaki Božji dar je samosvojan. Ljubav Božja kroz darove se izliva na ljude. To je nešto veće od mene. Zbog toga i ne osećam potrebu da taj dar analiziram, da ga racionalizujem. Samo ga sa zahvalnošću prihvatam.

Negujete muzičku tradiciju zemalja vizantijskog kulturnog kruga. Koliko ste na tom polju istraživali i čime se ponosite kad je reč o urađenom?

– Od najranijeg detinjstva sam u veri, a potom i u toj muzici. Meni se duhovna muzika naprosto dala, kao način da zahvalim što postojim. Nisam se na početku svog bavljenja duhovnom muzikom susrela sa umetničkom, sa obradama Mokranjčevim, Marinkovićevim, Stankovićevim. Najpre sam se sa muzikom upoznala na izvoru, u manastiru. Popila sam prvu vodu na izvoru, a dalje sam iz nje uzimala svoje kamičke. Imala sam želju da prenesem znanje, da nekog nešto naučim, a da taj neko to podeli sa mnom, jer ne mogu sama. Tako je nastao hor „Melódi”. Ima tako nekih briljantnih, neponovljivih trenutaka kada stvaranje dosegne do te božanske strune kojoj stremi. Vrlo sam ponosna, na primer, na izvođenje Hristićevog opela, 2005. godine kada smo pevali u Galeriji fresaka, na „Horovima među freskama”. Nikad pre, a ni posle nisam čula takvo izvođenje delova Hristićevog opela. Danas kad slušam, ne bih ni jotu promenila. Mi rođenjem pripadamo Vizantiji, te sam ponosna i na to što svojim životom i kroz svoj dar pevanja mogu da je nastavim, da je oživljavam. Gde god se okrenete, videćete tragove Vizantije, ona postoji i danas. U istorijskom smislu i prvobitnom obliku, Vizantija je trajala 1.123 godine, u tom trajanju sačuvala je grčko-rimsku kulturu, da bi je predala evropskim narodima kada postanu dovoljno zreli da je prime. Mnogi su varvarski dolazili da joj otmu blaga, ne znajući da je njeno pravo blago Bog. Nije slučajno što naša publika na Zapadu, bez izuzetka, sa suzama i sklopljenih očiju duboko doživljava tu, njima prividno nepoznatu muziku koju izvodim.

Izvor: Politika.rs