U DAVNA PRADAVNA VREMENA

U ta davna, pradavna vremena ljubavi su se rađale na igrankama, na šetalištima, u školi, na poslu…

 

U davna pradavna vremena na ovim prostorima živjeli su naši predci, neobični ljudi sa neobičnim navikama i običajima. Možda će vam sve ovo, djeco moja, ličiti na izmišljotinju i snoviđenje izlapelog starca, ali vjerujte u svaku moju riječ, sve je istina od slova do slova.

davna vremena

Živjeli su u zajednicama koje su oni nazivali porodica, gdje je često u jednoj takvoj zajednici živjelo i po četiri generacije. U porodici je vladala sloga, ljubav, odanost porodici.

Poštovali su članove svoje porodice, kao i svoje komšije, poznanike i familiju. Imali su običaj da jedni druge pozdravljaju sa dobro jutro, dobar dan, dobro veče, u zavisnosti koje doba dana je bilo, da jedni druge pitaju “kako si“, “kako su tvoji kod kuće“.

Bake su unucima pred spavanje, umilnim toplim glasom, punim ljubavi i dobrote pričale bajke da ljepše utonu u san. Bajke su mili moji priče sa srećnim završetkom, koje su voljeli da čitaju i čuju i mladi i stari, a koje su nekom toplinom i dobrotom ispunjavale i onoga ko čita, kao i slušaoca u ta davna, pradavna vremena.

Trudili su se, koliko god to vama izgledalo čudno, da jedni drugima pomažu kad god je to bilo potrebno, da jedni druge zaštite, da jedni druge obraduju, razvesele. Radovali su se uspjehu i sreći članova svoje porodice, a i uspjehu i sreći svojih poznanika.

U ta vremena na cijeni su bili vrijedni, pametni, pošteni ljudi. Oni su bili uzor i mladima i starima, njih su poštovali i uvažavali.

Djeca su pješke išla u školu, makar škola bila udaljena i po nekoliko kilometara. Na putu od kuće do škole i od škole do kuće su se družili sa vršnjacima, pričali, smijali se, igrali se.

U školi su imali simpatije. Na časovima su pisali poruke koje su slali na papirićima, krišom od ruke do ruke ispod klupe da učitelj ne vidi.

Slobodno vrijeme, kad ne uče i kad ne rade poslove koje im zadaju roditelji, provodili su napolju, trčeći za loptom, igrajući se raznih igara koje su i sami smišljali, i rekvizitima koje su često sami pravili.

U ta davna, pradavna vremena ljubavi su se rađale na igrankama, na šetalištima, u školi, na poslu. Momci su djevojkama poklanjali cvijeće, recitovali pjesme, pratili ih po mjesečini do kuće. Ljubavi su bile inspiracija za pjesnike, za slikare, za filmadžije.

Na cijeni su bile zdrave prirodne djevojke, i pošteni, vrijedni i zdravi momci.

Ta vremena pamte nadahnuta ljubavna pisma puna emocija i ljubavi, pisana krišom, nekada nakvašena suzama, a nekada pečatirana vrelim usnama.

Nisu svi imali teklefone u kućama. Da bi nekome telefonirao morao si otići u poštu i čekati u redu da telefoniraš.

Jedni drugima su slali čestitke za Novu godinu i druge praznike.

Poštari su bili najomiljeniji uniformisani ljudi, koje su željno iščekivali i sa radošću primali u dom.

Prijateljstva se tada nisu sticala na zahtjev za prijateljstvo, nego dugim, iskrenim druženjem.

Bila su to divna vremena, koja još jedino pamti poneko od starijih i prepričava ih svojim potomcima, da se ne zaborave, i sa nadom da se nakad vrate.