JEDNO LIČNO SVITANJE

Pred jutro, kada mu je u plavičastoj polutami odjednom postalo jasno da je njegova patnja napokon dovršena, osetio je utešne ruke svemira kako se skupljaju oko njega.

 

S večeri je posmatrao to otužno jesenje oblačje koje se krajem oktobra skupljalo nad senovitim krovovima njegove ulice.

lično svitanje

Misli su se smenjivale brzo poput predela opaženih nehajno kroz uprljane prozore voza u pokretu i sve bi se naposletku slivalo u neku neodređenu vrstu hladne izmaglice koja je kružila oko uličnih svetiljki.

Nije li čudno kako je malo, tako malo, potrebno čoveku da zaluta među ćoškove svoga sećanja? A bol, taj ljuti titraj koji je ranije tinjao u njegovim grudima, nije više predstavljao odjek onog davnog vriska koji nikada odatle nije pušten. Ne, taj je vrisak sada gubio svoju nekadašnju snagu i on je znao da sve ipak jednom mora proći, i radosti i tugovanja, i u ovoj prolaznosti beskrajna je jedino neumorna uspomena na njih.

Pred jutro, kada mu je u plavičastoj polutami odjednom postalo jasno da je njegova patnja napokon dovršena, osetio je utešne ruke svemira kako se skupljaju oko njega. Ipak, jednom sve dočeka svoj završetak.

Paperjasti oblaci su se razilazili, ostavljajući za sobom prozorska okna vlažna od kišnice koja je u toku noći zasula grad.

Dok je stajao zagledan u mutnu liniju horizonta, još je samo bledi stisak pod rebrima mirisao na prošlost čije su se ivice u njegovom umu već polako cepale. Za to vreme, novi dan se stidljivo nazirao na obodu mraka.