ZAČETAK KNJIŽEVNOSTI

S prvim godinama XIII veka, od vremena Savinog književnog i pesničkog rada u manastiru Studenica, srpsko pesništvo uzima sve veće zamahe.

 

Zaslugom svoga velikog prosvetitelja Konstantina Solunjanina (koji se pred smrt zamonašio i dobio ime Ćiril), Sloveni su uskoro posle pismenosti (započela 863. godine, ali prethodni radovi na njoj potiču svakako još mnogo ranije, već u doba kad je Konstantin na maloazijskom Olimpu, kod današnje Bruse, s „knjigama besedio“) dobili i književnost.

srpsko pesništvo

To se desilo sa Kоnstantinovim stihovima Slušajte, slovenski narode sav i Po tuđim zemljama u gradovima hodeći, koji su bez sumnje iz vremena odmah posle 863. godine (samo iz naučne obazrivosti krajnji rok njihovog postanka ima se odrediti 866. odnosno 869. godine, što u prvom slučaju označava vreme Konstantinovog odlaska iz Velike Moravske, a u drugom smrt Konstantinovu).

Kad su Srbi 873. godine primili hrišćanstvo pod knezom Mutimirom (zvao se zapravo Muntimir, jer su još tada u srpskom jeziku postojali nosni samoglasnici, i kad su, po preporuci pape Jovana VIII, dobili učenike Konstantinovog brata Metodija – iz prve slovenske arhiepiskopije, sremsko-panonske, iz Panonije kneza Kocelja, postali su sudeonici dragocenog slovenskog kulturnog nasleđa, ne samo u smislu slovenske pismenosti (neophodnih bogoslužbenih knjiga) već i u smislu slovenske književnosti. S pravom se može pretpostavljati da su tom prilikom dobili i Konstantinove stihove. Što se tiče stihova Slušajte, slovenski narode sav, treba napomenuti da je najstariji rukopis u kome su oni sačuvani srpski, da je iz XIII veka i da se čuva u Hilandaru na Sv. Gori.

Uostalom, svega imamo četiri rukopisa s tim stihovima, i od njih su tri srpska (sem pomenutog hilandarskog, još dva iz XIV veka), a jedan je ruski (iz XVI veka). Među bogoslužbenim knjigama, prvim koje su Srbi dobili, bio je na svaki način i Cvetni triod s Kasijinom pesmom Jao meni, jer mi je noć. Tako je staro srpsko prevodno pesništvo započelo i s tom vizantijskom pesnikinjom, za koju je veliki vizantolog Karl Krumbaher rekao da je jedina značajna pesnikinja u vizantijskoj književnosti.

Na početku našeg originalnog pesničkog stvaranja nalaze se Dela blaženoga Vladimira, naša “chanson de gestes”, postala verovatno u Duklji krajem XI veka, pod uticajem krstaša iz južne Francuske, koji su 1096/97. godine prolazili kroz naše primorske zemlje i kroz Skadar, prestonicu dukljanskog kralja Bodina. Na veliku štetu za srpsku književnost originalni tekst, srpski bez sumnje, nije sačuvan ili još nije nađen, pa mi danas imamo samo prevod na latinski s kraja XII veka.

S prvim godinama XIII veka, od vremena Savinog književnog i pesničkog rada u manastiru Studenica, srpsko pesništvo uzima sve veće zamahe. Odmah posle Save dolazi vremenski njegov brat Stefan, Prvovenčani kralj, svetovnjak koji je istina sav u verskim idejama, ali u želji da ih iskoristi za svoje političke ciljeve. Zatim se nižu pesnici, koje ili znamo po imenu, ili ih na neki način možemo da nazovemo (po mestu rada ili iz koga su veka).

Počevši od Teodosija pesnici svoje ime često stavljaju u akrostihe. Koliko je bio snažan u prozi, Teodosije se nije toliko odlikovao kao pesnik. A napisao je mnogo stihova. U Kanonima Simeonu Nemanji i Savi pokazao je posebnu veštinu. Za svaki crkveni glas postoji po jedan njegov kanon, čitava zbirka pesama sastavljena po određenim propisima. Samo kanon prvoga glasa što je bez akrostiha, a ostalih sedam kanona ga imaju (to je u stvari jedan stih od osam slogova koji povezuje strofe kanona). Kad se ti akrostisi poređaju jedan za drugim, dobija se još jedna pesma u slavu Simeona Nemanje i Save (ovde pod naslovom: Da opevam razumno i s ljubavlju). Za četvrti glas Teodosije je sastavio još jedan kanon, koji je bez akrostiha.

Autor: Bašta Balkana