KADA I KAKO DOLAZI DO SUKOBA

Zašto Bog ne spreči rat? Ovo pitanje slično je pitanju: zašto lekar u jednom gradu ne spreči bolest, veli Vladika Nikolaj Velimirović.

 

Bog je propisao opširan recept protiv rata. Taj recept nalazi se zapisan u Starom i Novom zavetu, no ljudi ga, na žalost, nisu primili. Naprotiv, odbacili su ga. Ko je onda kriv za rat? Svakako Bog nije. Kada ljudi zamene Božji zakon svojim zakonom, i Božju volju svojom voljom, i Božji razum svojim razumom, onda mora doći do rata.

bog rat

Pitahu me pa se i ja upitah i potražih odgovor tamo gde sve odgovore na svoja mnogobrojna pitanja tražim: u Svetom pismu. Zašto rat? Zato što dođe vreme ratu, kad se zlo nakupi, kao gnoj pod čirom, jednom, mora da pukne. Jednostavno, ima vreme ratu i vreme miru, (Prop. 3, 8), kako nas uči premudri Solomon. Tačno je da je bolja mudrost nego oružje ubojito, (Prop. 9, 18) ali dođe valjda vreme kad se mudrost pogazi, kad nekome ne vredi pričati nego se mora drukčije razumu privesti. „Ne boji se svaka šuša Boga – veli naš narod – nego batine“.

Naš narod se odavno našao među dušmanima; najbolji bismo im bili kad bi se preselili iz života u prašnjave knjige istorijske. Da ne pružamo otpor, to bi nam se desilo i o nama bi takođe naklapali izlapeli učenjaci, kao što sada pametuju o istrebljenim narodima Acteka i Inka, koje je pre pola milenijuma dograbila nemilosrdna ruka vatikanska. Kaže David za sebe, a mi prenosimo na celokupni narod svoj: „Duša je moja među lavovima, ležim među onima koji dišu plamenom; zubi su sinova ljudskih koplja i strele, i njihov je jezik mač oštar.“ (Ps 57, 4)

Čitao sam i pre ovaj Davidov žalopoj no nikad nisam mogao shvatiti svu istinitost reči o jeziku, maču oštrom. Sad vidimo da nas jezik vatikanske mašinerije kolje strašnije od mačeva oštrih njihovih iskusnih koljača. Na drugom mestu isti Božji čovek moli se Gospodu da ga izbavi od čoveka zlog i od nasilnika, „koji pomišljaju zlo u srcu i svaki dan podižu rat. Oštre jezik svoj kao zmija, jed je aspidin u ustima njihovim“. (Ps. 140, 1 – 3) Nađe se, nekako, odgovor na zlodela ruku njihovih; leka jedu najotrovnije zmije, koji je u ustima njihovim, nikad da se nađe. Vični smo boju, laži nikako.

Zašto Bog ne spreči rat?

„Ovo pitanje slično je pitanju: zašto lekar u jednom gradu ne spreči bolest – veli Vladika Nikolaj. Eto lekar propisuje predohranu od bolesti, a kada bolest zavlada, lekar propisuje lek. On propisuje predohranu i lek, napisane recepte lekar daje ljudima na upotrebu. Time je lekar učinio sa svoje strane sve da se spreči bolest. No ako ljudi prime recept od lekara pa ga bace, i od svoje strane ništa ne učine da se bolest spreči i izleči, ko je onda kriv: lekar ili građani onoga grada. Nesumnjivo lekar nije kriv.

Nije ni Bog kriv za rat.

Bog je propisao opširan recept protiv rata. Taj recept nalazi se zapisan u Starom i Novom zavetu, no ljudi su primili taj recept Božji protiv rata, primili i odbacili. Ko je onda kriv za rat? Svakako Bog nije. Kada ljudi zamene Božji zakon svojim zakonom, i Božju volju svojom voljom, i Božji razum svojim razumom, onda mora doći do rata.

Bog bi nesumnjivo mogao svojom silom sprečiti svaki rat, kao, recimo, što vozač zakoči motor i kola se zaustave. Ali Bog neće da postupa sa ljudima kao sa mrtvim i nerazumnim mašinama. Bog neće da nagoni ljude silom na dobar put“ – kaže vladika Nikolaj. Isto tako, progoni nas misao kako da uskladimo u sebi naš hrišćanski poziv da ljubimo i neprijatelje svoje (Mt. 5, 44) sa neminovnošću rata?

Svakako da ne možemo opravdati nepočinstva i zločine koje su i naši počinili. Svako prekoračivanje mere odbrane golog života, vratiće nam se u većem zlu. Ali da nađemo odgovor na pitanje koje nas muči, pomaže nam onaj koji nas je i hrišćanstvu i učio: Sveti Ćirilo. Upitaše muslimani Svetog Ćirila, kako to hrišćani mogu ratovati a pri tome održati Hristovu zapovest o moljenju Bogu za neprijatelje? Sveti Ćirilo na to odgovori: „Ako su u jednom zakonu napisane dve zapovesti i date ljudima na izvršenje, koji će čovek biti bolji izvršilac zakona: onaj koji ispuni samo jednu zapovest ili onaj koji ispuni obe? Nesumnjivo onaj koji ispuni obe zapovesti – odgovoriše Saraceni.

A Sveti Ćirilo nastavi: Hristos Gospod naš zapovedio nam je da se molimo Bogu za one koji nas gone, i da i njima činimo dobro. Ali on nam je još rekao: Veću ljubav niko ne može imati u ovome životu nego ako li dušu svoju položi za prijatelje svoje. (Jn. 15, 13) Stoga mi podnosimo uvrede, koje neprijatelji čine nama pojedinačno, i molimo se Bogu za njih. Ali, kao zajednica, mi se zalažemo jedni za druge i polažemo živote svoje, da ne bi kako neprijatelj, pleneći braću našu, zaplenio sa telima i duše njihove i pogubio ih telom i dušom“. (Pravoslavni misionar 6, 85).

Naš je narod ustao da odbrani svoje gole živote pred navalom sveg zla i sve sebičnosti ovog sveta. Skrojili su nam bili pretesne mere i nije bilo druge nego te okove razdrati i raskinuti. Verujemo da je Bog s onima koji svoje živote brane; on je njihova brana i zaštita. Neka bi nas Gospod zaštitio i spasao. Daj Bože da uskoro osvane dan kada će se raskovati mačevi na raonike i koplja na srpove, kad neće dizati mača narod na narod, (Is. 2, 4) nego će živeti u miru i blagostanju.

Protojerej Vasilije Tomić