NAFAKALI BAKŠIŠ
Vaš bakšiš što ste nam dali na početku bio je nafakali. Mnogo smo bre zaradili i red je da i mi vas častimo…
Poslije ranjavanja i liječenja u bolnici šest mojih drugova i ja smo poslati u banju na rehabilitaciju.
Sumorni dani, isakaćena mladost, daleko od najmilijih, daleko od rodnog kraja.
Vojnička plata nam ništa ne znači, jer ništa ne mijenja u našim životima, ali ipak joj se obradujemo jer nam vrati vjeru da nećemo biti zaboravljeni.
Život se polako vraća u nas i mi riješismo da izađemo u obližnju kafanu i malo potrošimo, da se osjetimo kao sav normalan svijet.
Devet je naveče, a kafana je prazna. Za jednim stolom kod ulaza u toalet sjede četvorica tamburaša, braća cigani.
Mi smo došli da malo potrošimo, a oni da nešto zarade da se osjete kao normalan svijet.
Kao iskusni ratnici, koje ništa ne može iznenaditi, na brzinu smo pregledali meni i iskombinovali meze i piće u skladu sa parama koje smo imali.
Konobar je bio ljubazan i predusretljiv. Pomislih da je možda iz sažaljenja takav , jer po štakama koje su nas dopratile do kafane je morao zaključiti da smo pacijenti obližnje banje.
Nazdravismo da Bog da da ozdravimo i stanemo na svoje noge, da se vratimo kućama, da prigrlimo svoje najmilije i preuzmemo brigu o njima.
Na trenutak zaboravismo na rane, na štake, na izgubljene dijelove udova. Zaboravismo na to da smo bogalji, da rat i dalje bukti nesmanjenom žestinom, da se nemamo gdje vratiti.
Ponese nas alkohol, razgovor, saznanje da smo jedan uz drugoga, da smo saborci u u dobru i u zlu.
Štako moja moj druže jedini idemo ja i ti do toaleta, ne da pivo da se mirno sjedi.
Iz toaleta čujem da je muzika krenula. Brunda kontrabas a tamburica sitno veze između njegovih moćnih tonova.
Braća cigani opkolili naš sto i kao da su željni pjesme u sav glas pjevaju “Tri metera somota“, uz zdušnu podršku mojih saboraca.
Ja volim muziku, ali nisam baš srećan kad mi iznad glave tamburaju i pjevaju na uho.
Kum je to znao pa je iskoristio priliku da ih pozove dok sam bio u toaletu.
Sa ono malo para što nam je ostalo zakitili smo instrumente.
Kafana se polako punila. Tamburaši su i dalje u zanosu pokušavali da pokažu sve šta znaju, da nam dirnu najtananija osjećanja, mada su već odavno odradili bakšiš koji smo im dali.
Za sto preko puta nas sjeli su jedan lijep, nabildani momak i izuzetno lijepa, atraktivna djevojka.
Momak je pozvao tamburaše za njihov sto. Uz naklon i izvinjenje napustili su naš sto i krenuli da ispunjavaju želje mladom udvaraču.
Mladić se trudio da zadivi djevojku kiteći instrumente švicarskim francima kao da kiti novogodišnju jelku.
Kafana je već bila puna. Na sve strane se čuo žamor i pjesma. Kontrabas je i dalje vodio glavnu riječ, a glasovi braće cigana su uz veliku muku uspijevali da nadjačaju larmu.
Pojeli smo i popili što smo naručili. Više ni para nismo imali. Red je da se povučemo na rezervne položaje u svoje krevete u banji, da se vratimo u tužnu, sumornu stvarnost naših života.
Dok se polako dižemo i prihvatamo svoje štake, konobar donosi na naš sto ogroman oval mezeta i piće za sve nas.
Rekosmo da je sigurno greška, da nismo ništa naručili i da više nemamo ni prebijene pare.
Muzičari dođoše za naš sto i zapjevaše “Već odavno spremam svog mrkova“.
Ti kafanski veterani izmamiše suze ljutim ratnicima na štakama.
– Vaš bakšiš što ste nam dali na početku bio je nafakali. Mnogo smo bre zaradili i red je da i mi vas častimo.
Nismo sami i ostavljeni. Ima nade i za nas.