TELO DUHOVNO

Svaka duša, koja je našla Isusa Hrista, zna od sada da čovek nije usamljena lutalica u crnoj kosmičkoj pustinji, već čedo Božije, saučesnik Božanskih zamisli.

Mnogo toga neshvatljivog čuvaju anali istorije, ali najneverovatniji u njoj jeste život Isusa Nazarećanina. Ispravno se smatra da tajna smrti i Vaskrsenja Hristovog izlazi izvan okvira dostupnih ljudskom znanju.

saučesnik božanskih zamisli

Ipak, postoje činjenice koje ulaze u vidokrug istoričara. Onog trenutka kada je delo Isusa Hrista tek rođeno, i, ujedno izgubljeno zauvek, i njegovi učenici kad su izgubili veru – sve se iznenadno i korenito menja. Oni koji tek što su napustili Učitelja i odrekli Ga se, smelo obznanjuju Vaskrsenje Isusa Hrista. Svedočanstva apostola Pavla zajedno s pripovedanjima Javanđelja demonstriraju realnu činjenicu duhovnog vaskrsenja učenika i njihov podvig na propoved Blage vesti.

Izraz apostola Pavla „telo duhovno“ (Prva Korinćanima, 15, 44), po svoj prilici je ključan za razumevanje pashalne Tajne. On označava da se u Josifovom vrtu odigrala jedinstvena u svojoj vrsti pobeda Duha koja je, ne uništivši plot, dala ovoj novu, višu formu postojanja. Za apostole je Vaskrsenje postalo zalog nepobedivosti Dobra, oličenog u Isusu.

Jevanđelja nam pričaju kako je Isus dolazio učenicima kad su se nalazili u zaključanoj kući, kako im se priključivao na putu u susedno selo, kako se pojavljivao na obali Galilejskog mora. Svaki put je to bio realan susret koji je učenicima otvarao oči za Isusovo prisustvo. U tim svetlim danima aapostoli su se konačno učvrstili u veri. Od Dvanaestorice samo Toma nije video Gospoda. Kada je slušao ushićene reči drugih učenika, bilo mu je teško da podeli njihova osećanja. Nije li se desila greška? Jednog od poslednjih dana Pashe učenici su se okupili, svi u istoj kući. Vrata su bila čvrsto zaključana: strah od progonstva još se nije stišao. I opet su svi iznenada ugledali Isusa. On se obratio Tomi: priđi, ispruži ruku, proveri!

„Gospod moj i Bog moj!“, jedva je izgovorio apostol. On više nije ni pomišljao na dokaze. „Pošto me vidje – reče Isus – vjerovao si. Blago onima koji ne vidješe i vjerovaše“ (Jovan 20, 24-29).

Poslednje reči Vaskrslog Gospoda na četrdeseti dan posle Pashe bile su: „Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetog Duha, učeći ih da sve drže što Sam vam zapovjedio; i evo Ja Sam s vama u sve dane do svršetka vijeka“ (Matej, 28, 19-20).

Vekovi su prohujali…

Nastajala su i rušila se carstva, propadale civilizacije, menjao se oblik zemlje, ali se Crkva, koju je osnovao Isus Hristos Nazarećanin, uzdiže, kao stena, sred ovog uskovitlalog mora. Vera, koju je u prvim danima ispovedalo svega nekoliko desetina ljudi, pokreće danas milijardu žitelja zemlje, koji govore na različitim jezicima i tvorci su bezbrojnih kulturnih formi.

Hrišćanstvo je spojilo mudrost Atine i nade istoka sa snovima Rima o sveopštem „saglasju“; ono je osudilo ugnjetače, uzdiglo ženu, doprinelo nestanku ropstva. Hrišćanski „kvasac“ pretvorio se u Evropi i Novom svetu u izvor dinamizma kakav nije bio poznat svih pređašnjih pedeset hiljada godina čovekovog postojanja.

Nepogode i uragani nadvijali su se nad Crkvom, pretile su joj spoljašnje i unutrašnje opasnosti. Vlastoljubive vođe i paganizam masa, svetovne i asketske sablazni, pritisak otvorenih protivnika i gresi hrišćana, raspre i raskoli – sve su to, činilo se, opasni udarci kojima je bivalo izloženo i samo postojanje Crkve. Ali je ona izdržala sve istorijske bitke i krize.

Tajna njene nesavladivosti nalazi se u Sinu Čovekovom, Koji je, po slovu apostola, „juče i danas ovaj isti i va vijek“ (Jevrejima, 13, 8).

Neprosvetljena svest čovekova traži spoljašnju veličinu, pokorava se vidljivoj sili; Jevanđelje joj to ne pruža. Svaka duša, koja je našla Isusa Hrista, zna od sada da čovek nije usamljena lutalica u crnoj kosmičkoj pustinji, već čedo Božije, saučesnik Božanskih zamisli. U njemu nam je sakriveni i neshvatljivi Tvorac postao blizak i to nam ispunjava život radošću, lepotom i smislom. Nema više „zastrašujuće tišine bezdana“, iznad svega je svetlost Hristova i ljubav Oca Nebeskog.