ŠTA MOŽE OMBUDSMAN

Zaštitnik građana ne može da „natera“ državne organe da poštuju njegove preporuke, ali bi trebao da predstavlja autoritet koji treba poštovati

Zaštitnik građana je nezavistan i samostalan državni organ, zadužen da štiti i unapređuje poštovanje slobode i prava.

zaštitnik građana

Nezavisnost i samostalnost u radu omogućava mu imunitet garantovan načinom izbora od strane Republičkog parlamenta, Ustav i Zakon o zaštitniku građana. Ovaj zakon je jedini zakonski okvir koji se primenjuje u njegovom radu i reguliše kad, kako i u kojim uslovima vrši svoju funkciju.

Šta se očekuje od njega? Na prvom mestu da poštuje zakon kojim je ustanovljen i u tom okviru procenjuje da li postoji osnov za njegovo delovanje, način delovanja i odnos prema onima čija su sloboda i prava na neki način ugrožena nepostupanjem ili nepravilnim postupanjem državnih organa. Zaštitnik građana ne može da „natera“ državne organe da poštuju njegove preporuke, ali bi trebao da predstavlja autoritet koji treba poštovati, jer to znači da se ne poštuje ni Ustav, ni Skupština, koji mu daju i garantuju „moć“ za stručnu i nezavisnu procenu na liniji građanin – zakon – državni organ.

Reklo bi se – ako je dato toliko poverenje i stvoreni uslovi da institucija zaštitnika građana ne bude samo „deo folklora“ državne uprave, već ozbiljna i respektabilna institucija čije je jedino zaduženje da zaštiti građane od samovolje državnih organa i često evidentno ne poštovanje zakona, u čemu može da bude problem u funkcionisanju zaštitnika?

Na moju žalost, na ličnom primeru sam osetio ono što sam najmanje očekivao, a to je da sam zaštitnik ne poštuje zakon kojim je ustanovljen i koga je prvenstveno dužan da poštuje. Zaista, deluje apsurdno.

Ukratko, obratio sa mu se upućujući pritužbu, dokumentovao sve svoje navode, posle čega je, prihvatajući sve navedeno donet zaključak o pokretanju ispitnog postupka, protiv državnih organa koji su postupali suprotno zakonu. I to je jedino što je učinjeno. Iako ga zakon obavezuje da u roku od 15 do 90 dana donese akt o odbacivanju ili prihvatanju pritužbe, nakon ispitivanja osnovanosti, ni posle sedam meseci nema nikakvog odgovora. U više navrata i pismeno i usmeno urgirao sam da se izjasni, ne prejudicirajući ishod, međutim posle više obećanja da ću dobiti odgovor, usledilo je i ignorisanje i izbegavanje bilo kakvog kontakta.

Možda je za zaštitnika bio prevelik zalogaj da se suprostavi nedodirljivim državnim institucijama poput Narodne banke Srbije, Poreske uprave ili Fonda PIO, ali, postavlja se pitanje koja je onda njegova uloga. Kad su ove institucije u pitanju očigledno je da se radi o bitnim pitanjima koja zadiru u moja osnovna Ustavom i drugim zakonima garantovanim pravima.

Očigledno, kad se ne poštuju prava gradjana od strane navedenih institucije, a toga je svestan i sam zaštitnik, bolje je da ćuti i „pravi se mrtav“ po cenu ne poštovanja sopstvenog zakona. Zaista apsurdno. Što se mene tiče, ipak je deo „folklora“ države, kao i mnogi drugi zaštitnici, agencije i ko zna još koliko sličnih, da bi se stvorio privid demokratije. Koga oni zaista štite?

Piše: Aleksandar Zlatar