NAUČNI RAD

Na osnovu prethodnih analiza, dr Miroslav Kuka je postavio teoremu „svako ko se rodi, ne mora da umre“, čija se istinitost deduktivno dokazuje logičko-matematičkim argumentima.

Naučni rad „Logičko-matematička argumentacija u funkciji dokazivanja premise: svako ko se rodi, ne mora da umre“ dr Miroslava Kuke, uz najviše recenzentske ocene nedavno je publikovao „Međunarodni časopis za umetnost, humanističke i društvene studije“ sa sedištem u Indiji.

svako ko se rodi

Dr Miroslav Kuka, profesor na Pedagoškom fakultetu u Bitolju i Akademiji vaspitačko-medicinskih strukovnih studija u Kruševcu, navodi da ljudsko mišljenje podleže logici zaključivanja, dok se istina o događajima potvrđuje matematički, te se u cilju pravilnih zaključivanja logička mišljenja moraju matematički korigovati.

Na osnovu ispitivanja i proučavanja ljudskog tela, mi danas znamo kako po svom sastavu, strukturi i funkciji, a na osnovu najvećeg broja ponavljanja tj. rađanja, izgleda zdravo i funkcionalno ljudsko telo. Taj “anatomski arhetip” po sastavu, strukturi i funkciji u najvećem delu je poznat savremenoj medicini. Međutim, kod velikog broja ponavljanja tj. rađanja, nastaju i odstupanja, “urođene nepravilnosti”, anomalije tj. promene strukture ili forme organa, dela organa ili dela tela kod novorođenčeta.

Jedan od pojavnih oblika anomalija su tzv. kongenitalne anomalije, koje mogu biti anomalije oblika, strukture ili funkcije, a koje najčešće dovode do smanjenja fizičke i mentalne sposobnosti. Jedan od uzročnika kongenitalnih anomalija može da bude i mutacija gena, tj. promena redosleda nukleotida u DNK, koje se trajno zadržavaju i prenose u narednu generaciju ćelija. Učestalost kongenitalnih anomalija je oko 3 – 5% u op­štoj populaciji, a savremena istraživanja pokazuju da oko 70% kongenitalnih anomalija imaju nepoznatu poreklo.

Medicinska statistika pokazuje da će npr. 0,3 – 1,6 na 1.000 živorođenih beba biti izuzeto od najvećeg broja ponavljanja po pitanju broja, pozicije, oblika, veličine ili rotacije bubrega. Takođe, polidaktilija tj. dupliranje palca, pojavljuje se na svakih 1.000 – 10.000 živorođenih beba, dok se na osnovu istraživanja univeriteta u Minesoti, procenjuje da se pojava rađanja sijamskih blizanaca javlja na svakih 200.000 živorođenih beba, itd. Može se zaključiti da će se posle određenog broja ponavljanja tj. rađanja, pojaviti jedinka koja će odstupati od “anatomskog arhetipa”. Verovatnoća da će se neki događaj desiti, poznata nam je iz svakodnevnog života. Na primer, sistem verovatnoće pokazuje da broj kombinacija za sedam pogodaka u igri loto 7/39, iznosi 15.380.937 kombinacija, što upućuje da je verovatnoća pogotka sedmice izuzetno niska, ali je nesporno da posle određenog broja izvršenih kombinacija možemo sa sigurnošću, bez izuzetka, očekivati siguran pogodak. Nešto bliži primer za razumevanje pojma “kritične mase”, dr Miroslav Kuka je naveo u svom naučnom radu “Geneza korupcije – dominantne osobine savremenih društava kolonijalne prošlosti“, koji je 2020. publikovao američki Institut „Maktoting“.

Rezultate ovog rada je objavila Politika pod naslovom: „Korupcija, srpsko nasleđe i navika“

Naime, „Efekat stotog majmuna“ je naziv eksperimenta koji je počeo 1950. godine a bavio se ispitivanjem ponašanja Makaki majmuna na japanskom ostrvu Košima. Početkom 1952. godine grupa naučnika je počela davati majmunima posebnu sortu slatkog krompira, što se majmunima svidelo. Međutim, pošto su krompir bacali na tlo, bio je začinjen neukusnim zrncima peska na obali. Ubrzo mlada majmunica Imo otkriva da se navedeni problem rešava pranjem krompira u moru i to pokazuje svojoj majci. Kasnije su i ostali majmuni iz grupe počeli primenjivati veštinu sa kojom ih je upoznala Imo i sve više ih je uživalo u krompiru bez peska. A onda se 1958. godine dogodilo čudo, o čemu je u knjizi „Životna bujica“, južnoafrički zoolog Lyall Watson napisao: „U jesen te godine određeni broj majmuna na ostrvu Košima prao je slatke krompire u moru. Pretpostavimo, npr. da je taj broj bio 99 i da se u utorak u jedanaest časova pre podne još jedan majmun pridružio grupi koja pere krompire. Upravo taj stoti majmun probio je neku granicu tj. kritičnu masu, pa su to veče skoro svi majmuni radili isto što i on. I ne samo to, nego ta navika je preskočila prirodne barijere i spontano počela da se širi po kolonijama na drugim ostrvima a da majmuni nisu bili u fizičkom kontaktu.“

Po rečima dr Miroslava Kuke, može se zaključiti da će svaki deo organa ili tela “anatomskog arhetipa”, posle određenog broja ponavljanja tj. rađanja, pojaviti jedinku koja će se razlikovati u odnosu na “anatomski arhetip”. Možemo li sada na osnovu poznatog iskustva, rađanja i smrtnosti svake rođene jedinke zaključiti: “svako ko se rodi, mora da umre”. Jedino što sa sigurnošću iz dosadašnjeg iskustva možemo tvrditi, po dr Miroslava Kuki, jeste da su “deduktivni argumenti” tačni, ali je “logička premisa” netačna, jer postoje i odstupanja posle nekog određenog broja ponavljanja tj. rađanja.

Danas planetu Zemlju naseljava 8 milijardi ljudi, ali se procenjuje da je od prvih pripadnika naše vrste, pre 50.000 godina, pa sve do 2018. godine, na planeti Zemlji ukupno živelo oko 108,5 milijardi ljudi. Da li je posle 108,5 milijardi ponavljanja tj. rađanja, uspostavljena kritična masa, kada možemo sa apsolutnom sigurnošću, bez izuzetka, barem za jednu od novorođenih jedinki tvrditi: “svako ko se rodi, ne mora i da umre”. Po rečima dr Miroslava Kuke ovaj iskaz je logičko – matematički nesporan, jedino što dosadašnja naučna iskustva navedeno nisu potvrdila ili javno nije objavljeno. Na osnovu prethodnih analiza dr Miroslav Kuka je postavio teoremu, čija se istinitost deduktivno dokazuje logičko – matematičkim argumentima: “svako ko se rodi, ne mora da umre, o čemu sa nespornom sigurnošću i bez izuzetka, možemo tvrditi pošto se uspostavi kritična masa od (?) rođenih na planeti Zemlji, u kojoj će biti izvršeno (?) mutacija anatomskog arhetipa”. Činjenica da je jedan živi organizam na planeti Zemlji već ostvario neku formu besmrtnosti, sa svoje strane povećava verovatnoću istinitosti teoreme dr Miroslava Kuke o očekivanoj ili ostvarenoj besmrtnosti čoveka. Jedna vrsta meduza (Turritopsis dohrnii), koju nazivaju “besmrtna medusa”, nastanjuje planetu Zemlju oko 500 miliona godina, dakle, deset puta duže od čoveka. Može se samo pretpostaviti koliko je meduza na planeti Zemlji živelo do danas, i kroz koliko je mutacija prolazila, da bi razvila sposobnost, da kada naiđe na opasnost, kao što je glad, promena temperature itd. vrati se u fazu polipa. Ovaj mehanizam se naziva transdiferencijacija i omogućava meduzi da “prevari smrt”, jer je novo telo genetski identično prethodnom. Meduzina besmrtnost se možemo prikazati na primeru za sada nepostojećeg “besmrtnog leptira”, koji bi se nebrojeno puta mogao vraćati u čauru, pa ponovo izlaziti iz nje. Međutim, po teoremi dr Miroslava Kuke “besmrtni leptir” ne postoji, jer dosadašnji broj reprodukovanih leptira na planeti Zemlji nije uspostavio kritičnu masu, unutar koje bi se izvršio dovoljan broj mutacija, da bi stanje smrtnosti pretvorili u besmrtnost. Primer sa ljudima je više nego očigledan.

Prateći učešća na konferencijama i publikovane naučne radove dr Miroslave Kuke u Indiji i širom sveta, Akademsko naučno društvo iz savezne države Asam u Indiji, imenovalo ga je 2022. godine za svog „eminentnog člana“, a sve u cilju motivisanja i unapređenja naučne zajednice Indije za dalji društveni doprinos.

Ceo material oko navedenog imenovanja nalazi se na mom sajtu, link BOOKS, ispod knjige broj. 9

http://www.kuka-grosmeister.com/ofbooks/index.html