DNEVNIK SEĆANJA „HIROŠIMA 213“

Oni su heroji i junaci tog vremena. Svi mi ostali smo samo radili svoj posao…, kaže Ćiro Simić.

Pukovnik u penziji Ćiro Simić, ratni komandant 311. srp PVO („Kubovci“) objavio je prošle godine jedinstven dnevnik sećanja na ratna dejstva i odbranu koju je od NATO avijacije, 1999. godine na Kosovu i Metohiji, pružala jedinica čije je tajno ime „Hirošima-213“.

ćiro simić

Piloti NATO su ih znali kao SA6 Gainful. Ova knjiga krcata je do sada neobjavljenim podacima.

Pukovnik Ćiro Simić je sakupio sve izjave vojnika koji su se hrabro borili, a njih devet i poginuli u toj neravnopravnoj i surovoj borbi kada je NATO 78 dana neprekidno bombardovao SRJ. Knjigu je sa autorom objavio „Sitograf RM“ Požarevac.

Sa pukovnikom Simićem razgovarali smo o ovom značajnom delu.

Kada ste odlučili da napišete knjigu i kako ste je radili?

– Po naređenju, jedinica je 11. juna 1999. prva krenula sa predislokacijom sa prostora Kosova i Metohije. Ja sam bio na začelju kolone. Negde u popodnevnim časovima sam zastao na Merdaru posmatrajući nepreglednu kolonu naroda i vojske. Za momenat mi se javila ideja da taj period mora da ostane zapisan za nas i naša pokolenja. Kako je vreme prolazilo, ta ideja je rasla i sama počela da formira kostur knjige. Pet godina mi je trebalo da ugleda svetlost dana. Tri godine sam proveo u „sakupljanju“ materijala koje se ogledalo u obilasku grobova poginulih pripadnika jedinice, razgovoru sa vojnicima i starešinama, snimanju njihovih priča i prekucavanju istih formirajući konture knjige. Dve godine mi je bilo potrebno da sve to stavim na papir, uobličim i u završnom delu predam štampariji. Namerno je izabrana 2022. godina. U toj godini jedinica je slavila 40 godina od svog formiranja. Knjiga je svojim izlaskom i obeležila taj jubilej.

Iz kojih celina se sastoji knjiga „Hirošima 213“ i koje događaje opisujete?

– Knjiga se sastoji iz pet poglavlja. „Sećanje“ je prvo poglavlje. Nema direktne veze sa događajima iz tog perioda. Ono oslikava moju ličnost, moje poimanje života i smrti, bežanje u beskraj prošlosti i pokušaje da nađem odgovore na suštinu i smisao života. Centralno poglavlje nosi naslov „Braća“. To je skup priča i događaja koje su ispričali sami akteri, oni koji su u njima učestvovali. Sve napisano se i desilo. Ja sam samo sve te događaje objedinio i povezao svojom pričom. Nisu svi događaji navedeni, nisu sve priče ispričane. Za neke još nije došlo vreme. Neke priče učesnici ne žele da budu ispričane. Ljubomorno ih čuvaju i poneće ih sa sobom. Neke priče neko drugi treba da ispriča. „Na kraju puta“ je tužan kraj Hirošime. Opisuje period nakon predislokacije pa do njenog rasformiranja. Kada sa nekim provedeš toliko vremena, uvuče ti se pod kožu i krene da teče venama. Onda ste večno vezani, imate puno „braće“ i Hirošima nastavlja da živi sa svojim pripadnicima. A kada neko pročita knjigu, Hirošima će nastaviti da živi sa njim, živeće večno.
Poglavlje „Crtica“ oslikava prošlost očima sadašnjosti. Danas je ona drugačija. Zašto? Ponekad osetim stid i sramotu. Zašto? Zato je ova knjiga tu. Da vidimo prošlost kakva je stvarno bila. Da dignemo glave i ponosno koračamo kroz život. „Želja“ je pesma kojom se završava Hirošima. Pesmu je napisao vojnik koji je, daleke 1982. godine, učestvovao u formiranju jedinice.

Ovo je jedinstveno delo o otporu PVO sistema Jugoslavije i Srbije protiv NATO avijacije koja nas je 1999. godine nemilosrdno bombardovala 78 dana bez prekida. Kažite nam kako je izgledala ta odbrana i koji su važni momenti u toj borbi?

– Mladost ne poznaje strah od smrti. S druge strane, rat kao pojava i okruženje surovo i brutalno pokazuje realnost života. U tim okolnostima, mladost uvek pobeđuje. Nažalost, ta pobeda ima svoju cenu koju su, u naše ime i u ime Srbije, platili naši saborci. Patriotizam se gaji i neguje u miru. U ratu, kada bombe počnu da padaju, važe druga pravila. Na površinu se pojavljuje požrtvovanje i želja da sačuvaš druga pored sebe. Trčiš u smrt da pomogneš svom drugu ne razmišljajući o sebi. Taj osećaj i ti momenti definišu naš karakter i ličnost. Mladost je ušla u rat a iz njega su izašli neki drugi ljudi. Ljudi koje je sudbina vezala i trasirala njihov put kroz život. Danas, bilo gde da se sretnemo, dovoljno je da se pogledamo, reči tu nisu potrebne. Dovoljan je bratski zagrljaj i tapšanje po ramenu. Time je sve rečeno.

Utisak je da je ova knjiga svojevrstan spomenik vojnicima i starešinama koji su poginuli braneći Srbiju, a posebno Kosovo i Metohiju, jer je vaša jedinica dejstvovala na tom području?

– Hirošima je posvećena poginulim pripadnicima jedinice. Ona je nastala zbog njih, jer će put naše budućnosti večno obasjavati plamen sećanja na njihovu prošlost. Mi to znamo, živeli smo sa njima. Tamo smo bili zajedno. Istina je naše najmoćnije oružje. Nažalost, ona je kao ledeni breg koji pluta okeanom i koju vreme polako topi. Hirošima je izdigla taj ledeni breg istine, pokazala ga svima i upalila večni plamen sećanja na te dane.

Recite nam šta sadrži centalni deo knjige?

– Duša i srce Hirošime su u poglavlju „Braća“. Opisani su događaji u periodu od 23. marta pa do 11. juna 1999. Opisali su ih sami akteri i učesnici koji su, vođeni sudbinom, bili u pravo vreme na pravom mestu, stali na crtu i direktno se sukobili sa NATO avijacijom. Najveća vrednost ovog poglavlja je iskrenost i jednostavnost opisa samih događaja, bez dodvoravanja i ulepšavanja. Učesnici iznose istinu u sirovom obliku. Svake godine u tom periodu često pobegnem u prošlost, odlazim u crkvu i posećujem grobove poginulih, palim sveće i molim se da im Bog podari večni mir i blaženstvo na nebu.

Svi mi treba da pamtimo imena: Nađ Šandor, Dejan Mančić, Dragan Nikolov, Boban Radoš, Nebojša Mijić, Slaviša Simić, Dušan Urošević, Dragan Trajković, Goran Milovanović. To su naša braća.

O sebi govorite skromno i uzdržano u duhu slavne srpske junačke prošlosti. Kako gledate na te događaje sa ove vremenske distance?

– Rođen sam na Kosovu i Metohiji, u Vučitrnu. Na Sitnici sam naučio da plivam, Čičavicu sam gledao sa strahopoštovanjem zamišljajući sebe kako šetam njenim stazama. Nakon završene osnovne škole, odlazim za Beograd gde završavam Vojnu gimnaziju i Vojnu akademiju. Odabrao sam smer ARJ i PVO sa željom da budem čuvar našeg neba. To sam radio od početka pa do kraja moje vojničke karijere. Išao sam tamo gde me je Vojska trebala: Zagreb, Skoplje, Priština, Kragujevac, Niš. Kao penzioner živim u Nišu. Gledajući sa ove vremenske distance, osećanja su pomešana. Ponos i čast osetim jer sam imao privilegiju da budem sa tim ljudima. Razočarenje što je sve tako završilo, koje uvek prati pitanje: „Da li smo mogli bolje?“ Na plećima nosim teret devet života i to me prati kao sudbina. Oni su heroji i junaci tog vremena. Svi mi ostali smo samo radili svoj posao. Srbija ne treba da brine za svoju budućnost, jer će uvek imati neku Hirošimu.

Izvor: Jedinstvo

Autor: Slavica Đukić