KUDA IDE HOMEOPATIJA

Klasična homeopatija protiv svih ostalih varijanti homeopatije. Da li je teorija mijazama u lečenju presudna pri izboru leka ili ne

Najveći živi klasični homeopata grk Džordž Vitulkas je objavio jedan stručni rad o mijazmima pod nazivom  Evolucije teorije o mijazmima i njena relevatnost pri prepisivanju lekova, koji od objavljivanja stvara komešanje u svetskoj homeopatskoj zajednici i medju homeopatama širom sveta.

Taj rad je ovde linku tako da možete da ga pročitate – The Evolution of Miasm Theory and Its Relevance to Homeopathic Prescribing

Običnom čitaocu neće biti jasno šta je to unutar napisanog što stvara tenzije i zašto je teorija o mijazmima značajna ali će homepate to lako prepoznati jer se radi o suštinskom pitanju lečenja u kome se razlikuje klasična homeopatija u odnosu na druge vrste homeopatije.

Suprotnosti su velike, te kako kažu klinci – uzmimo kokice, sedimo i gledajmo (film, utakmicu, svadju) 😁

POČETAK PROBLEMA

Od samog nastanka homeopatije ona se suočila sa mnogim izazovima. Od početnog negiranja homeopatije od strane klasične medicine do promene same suštine metode i načina lečenja.

Kako je klasična homeopatija bila nova metoda, odmah se u startu njenog nastanka i razvoja našlo par inovativnih osoba koje su prvo počeli da eksperimentišu sa potencijama leka, koristeći sve više i više potencije – od početnih 3C, 6C, preko 1M, 10M, zatim 50MM do LM potencija. I nastale su i različite vrste potenciranja, sa različitim skalama razredivanja, što je još za Hanemanovog života postalo tema rasprava.

I dan danas traju rasprave da li je sam Samuel Haneman pred kraju života prešao na lečenje sa visokim potencijama lekova LM ili se držao niskih C potencija sa kojima je i uspostavio sistem homeopatije.

Taj problem se dalje preneo i na samu praksu lečenja, jer sa kojom potencijom leka početi lečenje i koje potencije uopšte primenjivati (niske, srednje, visoke ili hiper visoke), to je do dan danas ostalo slobodna volja od homeopate do homeopate i principa kojeg se drži.

Čuveni američki homeopata Kent je na primer akutne bolesti lečio nižim potencijama od 6C, 12C, a najčešće je počinjao od 30C dok je hronične bolesti počeo da leči višim potencijama počinjući od leka sa 1M ili sa 10M potencijom. Klasične homeopate pre 20-og veka su mahom koristili niske potencije 3C, 6C, 9C, itd. Potencija 200C se smatrala za visoku potenciju.

U prvoj dobi klasične homeopatije to je više bila egzotična sfera rasprave nego problem same prakse jer su se u samoj praksi negde homeopate sve slično ponašale.

SREDINA RAZVOJA PROBLEMA

Osnivač homeopatije Dr Samuel Haneman je u svojim radovima definisao pojam mijazma – mijazam je slabost vitalne sile koja se kroz život stiče ili nasledjuje i koja značajno utiče na lečenje, posebno kod hroničnih bolesti. Uočio je da je mijazam uzrok zašto klasična homeopatija, iako je homeopatski lek dobro prepisan, ne može da izleči hroničnu bolest.

Stoga je u delu o hroničnim bolestima sugerisao da kod hroničnih bolesti moramo da lečimo i prisutan mijazam da bi u potpunosti iscelili nekog pacijenta.

Ako pogledamo evoluciju istorije mijazma, dr Haneman je primetio mijazam na fizičkom planu na osnovu kliničkih opservacija. Dodatno je teoriju o mijazmima proširio i dao joj filozofski dodir dr J. T. Kenta, koji je podigao mijazmatsku teoriju do stanja uma koje je zahtevalo duboko usađeno opažanje.

Dr Robert i Dr Speight su uradili analitičku studiju simptomatologije bolesti i povezali mijazme sa simptomima. Dr C. M. Boger je generalizovao simptome i pretvorio ih u patološke opšte, npr. keloid, gangrena, deskvamacija, itd. Takođe je naglasio oblik, funkciju i strukturu bilo kog stanja bolesti. Smatrao je da bolest dinamički evoluira od psore do sikotične preko tuberkulozne do sifilitične faze. Bio je prva osoba koja je povezala patologiju sa mijazmima.

No, vratimo se osnovama. Haneman je uočio 3 osnovna mijazma koje je nazvao: psora, sikoza i sifilis. Ili psorijatični mijazam, sikotični mijazam i sifilistični mijazam.

Medjutim, američki homepata J.H. Allen (1854–1925) početkom 20-og veka je uveo tuberkulozni mijazam. U svojoj knjizi „Hronični mijazmi“ opisao je psoru, pseudopsoru i sikozu. On je naveo da su mijazami psora i sifilis izazvali tuberkulozni mijazam i nazvao ga pseudopsora. On je dodao da kada se tuberkulozi doda sikoza, ona daje malignu nijansu.

To otvara vrata radoznalim istraživačima da traže i nadju nove mijazme: akutni mijazam, kancer, malariju, gljivice, guba i kombinacije mijazama. Sad u homeopatskoj praksi ima 10 mijazama.

Onda je to dovelo i do fokusa na mijazam u lečenju, jer sada više nisu toliko bitni simptomi koliko prisutnost mijazma, odnosno njih treba ciljano lečiti birajući lekove koji ih ukidaju.

Uporedo sa tim procesom mijazmatizacije homeopatije razvijaju se i potpuno novi koncepti primene homeopatskih lekova, stvaraju se čitavi novi sistemi koji koriste homeopatske lekove ali nemaju mnogo veze sa klasičnom homepatijom Hanemana.

I tu nastaju problemi sadašnjeg stanja homepatije.

SADAŠNJOST HOMEOPATIJE

Danas imamo mnoštvo sistema lečenja u kome se koriste homeopatski lekovi i koji se nazivaju homeopatija ali medjusobno se duboko razlikuju.

Klasična homeopatija se drži izvornog principa i načela koje je postavio Samuel Haneman i o kojima Džordž Vitulkas piše – na osnovu simptoma odrediš lek koji najbolje pokriva te simptome i daš ga u jednoj dozi, pa čekaš razvoj situacije danima, nedeljama ili čak i mesecima. Čak i kada vidiš prisutan mijazam, važniji su ti prisutni simptomi od njih, jer do lečenja mijazama ćeš doći postepeno kako se bolest i njeni simptomi budu menjali.

Džordž Vitulkas to opisuje kao skidanje slojeva bolesti. Skidaš površinske slojeve bolesti odgovarajućim lekom i na kraju dodješ do mijazma koji lečiš mijazmatičnim lekom.

Medjutim, danas imamo homeopate koji rade potpuno drugačije, često brže ali krše osnovne principe klasične homeopatije. Medjutim, oni postižu rezultate i stiču sledbenike. Dometi tih rezultata su uvek stvar za beskonačnu raspravu.

Najčešća alternativa klasičnoj homepatiji je polifarmacija gde homeopate leče na isti način kao i klasični lekari, dajući nekoliko homeopatskih lekova istovremeno i stalno, za razliku od klasične medicine gde se da jedan lek i čeka reakcija nedeljama. Tu je na primer dobar primer takve prakse Banerji protokol.

Zatim, imamo sisteme homeopatskog detoksa (Ton Jansen, Dr. Tinus Smit) gde homeopate pokušavaju da telo leče time što ga lekovima detoksiraju ne od bolesti nego od alergena, teških metala, vakcina. Pokušavaju da pronadju trenutak kada je bolest počela da nastupa, na primer nakon DTP vakcinacije, pa onda daju homeopatski lek koji treba da neutrališe štetne efekte vakcina i ne prate uopšte simptome koje pacijent sada ima.

Prisutni su takodje i specifični sistemi homeopatije koji imaju neku svoju dijagnostiku i metodologiju davanja koja je potpuno jedinstvena, često i bizarna kao što je odredjivanje leka viskom. Sad imamo i kvantnu medicinu koja prepisuje homeopatske lekove na osnovu dijagnostike na kvantnom aparatu.

I imam mnoštvo miksovanih sistema i kombinacije tretmana koje homeopate sami izmišljaju ili pokušavaju da osmisle.

Sve u svemu danas je homeopatija u new age dobu svog razvoja gde je sve dozvoljeno i sve je prisutno. Kao pojava mnoštva sekti u okviru jedne religije.

Stoga Vitulkas ovim radom pokušava da vrati homeopatiju svojim izvorima.

Zlatko Šćepanović