ČUVARI IDENTITETA

Teško je tačno reći, na koji su način Lužički Srbi uspeli da pronesu svoju slovensku kulturu kroz strahote evropskih ratova i mraka.

Lužica — Etnička geografija nam ponekad priređuje neverovatna iznenađenja. Štaviše, arheolozi i istoričari koji se bave proučavanjem naroda i narodnosti, priznaju da je nemoguće do makismuma razumeti ovu nauku, uvek iskrsnu nekakva neslaganja, koja kasnije razvijaju čak i suprotnu teoriju.

lužički srbi

Jedan od najneverovatnijih naroda — Lužički Srbi, Sloveni, čiji je identitet bio na najvišem nivou, kao i spremnost da se suoči sa kulturnim i jezičkim okupacijama, visok je i u našim danima, kada avet globalizacije dugim koracima meri dužinu i širinu naše planete.

Istorijska prekretnica 

Lužički plemenski savezi potiču iz 6-7 veka. Narodna pomeranja tokom Velike seobe naroda, Slovene trnovske kulture naseljeva na obali reke Elbe (Laba), kompaktno naselivši ono što se smatralo „iskonskom nemačkom“ teritorijom. Lužička plemena stvorila su moćne vojne saveze sa Milčanima, Dalemincanima-Glomačanima i drugim zapadnoslovenskim narodnostima. Do 10. veka vojni savez Lužičkih Srba proširuje svoj uticaj na ogromni region između Elbe i Odre. Do 9. veka za jednog od glavnih istorijskih heroja Lužičkih Srba smatran je — knjaz Miliduh, koji je „čvrstom rukom upravljao srpskim plemenima“.

Zalazak „sunca“ autohtone lužičke države nastaje krajem 10. veka naše ere. Do tada su germanska plemena uspela da se učvrste na severu centralne Evrope, ognjem i mačem spalili i iskorenili autohtono stanovništvo. Većinu Slovena u regionu su već istrebili ili, u najboljem slučaju, porobili i asimilirali. U toku germanizacije i pokrštavanja, a u cilju očuvanja identiteta lužičani se razdeliše i naseliše dva manja regiona na istoku Nemačke.

Teško je tačno reći, na koji su način Lužički Srbi uspeli da pronesu svoju slovensku kulturu kroz strahote evropskih ratova i mraka. Kao što je poznato, ostala slovenska plemena centralne Evrope iščezla su sa njene geografske karte i to nakon samo 13 – 14 vekova, isto i kao Baltički Sloveni – apsorbovani nemačkom ekspanzijom. Ipak, lužičani su bukvalno spasli skoro sve svoje nacionalne osobenosti. Sve do danas Gornji i Donji Lužički Srbi sačuvali su svoj jezik, prvobitnu arhaičnost i zbog toga su poštovani kao ugledni lingvisti. Većina lužičkih Srba se konvertuje u katoličanstvo ili protestantizam, ali ipak, njihov nivo samosvesti kao nacije postoji i danas.

Asimilanti i domoroci: duga borba za prava na život

Nemci se nikada nisu prema Lužičkim Srbima odnosili kao prema samostalnom etnosu, koji je sposoban da razvija sopstvenu kulturu i jezik. Kao što je već pomenuto, nasilna pokrštavanja ovih plemena, uglavnom paganskih, prošla je uspešno, ali pokušaj da se uništi i izoluje ono što odvaja Lužičke Srbe i nemački narod, pretvorio se u potpuni neuspeh.

Za vreme Svetog Rimskog Carstva, Drugog Rajha i čak Hitlerove Nemačke Lužički Srbi su smatrani kao etnička grupa koja će uskoro nestati i pasti u zaborav, zajedno sa svojom samobitnošću. Verski reformator 16. veka Martin Luter odbio je da prevede crkvenu literaturu na srbo-lužički jezik, rekavši da „… kroz sto godina od njega (jezika Lužičkih Srba) neće biti ni pomena…“. A jedan od klasičnih teoretičara komunizma, Fridrih Engels, uzimajući čak u obzir i njegov tolerantan odnos prema drugima nacionalnostima i narodima, o Lužičkim Srbima je govorio samo u prošlom vremenu i rekao: „Ove slovenske oblasti su potpuno germanizovane, stvar je već gotova i ne može da se ispravi, osim ako panslavisti ne iščeprkaju nestale jezike, lužičko-srpski, vendski i obodritski i nametnu ih stanovnicima Lajpciga, Berlina i Štetina“.

Ironično Engelsovo predskazanje, na opšte iznenađenje, delimično se ispunilo. Danas Štetin — to je Ščećin i bez obzira na sve u Poljskoj, tamo govore i govoriće slovenskim jezikom. Isto važi i za centralno-evropske zemlje, kao što je Češka, koja pored Poljske, čini — zapadnu ispostavu slovenstva. A Lužičko Srpske enklave u istočnoj Nemačkoj su restruktruisale svoju zajednicu i bile u stanju da održe ograničenu autonomiju kako početkom 20. veka, tako i na njegovom kraju.

Lužički Srbi u savremenom društvenom i političkom životu

Potomci Lužičkih Srba žive na istorijskom području zvanom Lužica. Gornje Lužice ulaze u sastav Slobodne zemlje Saksonije, dok Donja Lužica spada u deo pokrajine Brandenburg. I tamo, i tamo Lužički Srbi imaju ograničenu kulturnu i teritorijalnu autonomiju. Imaju zakone kojim promovišu očuvanje svog jezika i kulture. Spontano su Lužički Srbi zvanično priznati kao jedan od retkih nacionalnih manjina na teritoriji Nemačke sa svim pratećim zakonskim karakteristikama.

U Nemačkoj postoji oko 60.000 lužičana, to je mnogo manje nego što je bilo pre 150-200 godina, ali njihova borba za samoodržanje zaslužuje poštovanje. Lužički Srbi nisu podeljeni — njihov primarni jezik postao je nemački, ali skoro svi znaju i ljubomorno čuvaju svoj autohtoni dijalekt. Lužički Srbi su skladno integrisani u nemačkim društvenim aktivnostima, njihova prava zastupa asocijacija Domovina, koja se deklariše kao nezavisna nacionalna organizacija Lužičkih Srba i postoji više od sto godina. Pod njenim pokroviteljstvom su desetine lužičkosrpskih kulturnih organizacija, koje izdaju i knjige na lokalnim jezicima. Prema podacima, Domovinu uvažavaju i do njenog im je mišljenja stalo, svim vodećim političaririma Brandeburga i Saksonije.

Lužički Srbi su divan primer slovenskog duha koji su zadržali čak među tuđom kulturom i u etnički nemačkoj zemlji. Oni ovde postoje hiljadu i petsto godina, čuvajući svoje jedinstvene karakteristike. Lužički Srbi izdržali su pritisak moćnih osvajača i odbranili svoje pravo na život i na svojoj zemlji. I to je primer stvarnog narodnog jedinstva, na koji se moramo ugledati, mi, koji sebe smatramo potomcima ovih drevnih srpskih ratnika.

Ne možemo završiti članak, a da ne pomenemo Varoš Zerbst – koja se na lužičkosrpskom naziva Serbišće (nemački naziv je transliteracija, što znači da je lužičkosrpski naziv originalni), što bi se na naš srpski moglo najadekvatnije prevesti kao Srbište – nalazi se u okrugu Anhalt-Biterfeld, u saveznoj pokrajini Saksonija-Anhalt, negde na pola puta između Magdeburga i Vitenberga, i ima oko 22.000 žitelja.

Ali, otkud tamo Srbište? Pa, Zerbst je nemački naziv za mesto koje Lužički Srbi zovu – Srbišće!

Negde polovinom 12. veka knez Albert I od Anhalta dobija Srbište na upravu, a bočna grana njegovih potomaka stiče zvanje knezova od Anhalt-Zerbsta.

Sve do pre desetak godina, do teritorijalne reforme, bio je glavni grad okruga Anhalt-Zerbst.

Prvobitno su na toj teritoriji živeli Polapski Sloveni, čiji su danas poslednji naslednici Lužički Srbi koji tvrdoglavo čuvaju svoje ime, jezik i tradiciju (barem neki među njima).

I ono što je važno za našu priču je to da 2. maja 1729. godine na svet dolazi kneginjica Sofija Avgusta Frederika od Anhalt-Zerbsta. Istorija je, međutim, nije upamtila pod tim imenom. Ostala je upamćena kao ruska carica Katarina Velika, koja je rusku državu proširila za pola miliona kvadratnih kilometara.

Zbog toga je danas postala jedan od najvećih idola današnjeg ruskog predsednika Vladimira Putina, koji svojom vladavinom u istoriji želi biti upisan kao dostojan naslednik ove žene — lužičke srpkinje.

Autor: Slaviša Lekić – teolog, putopisac, profesor i kolumnista