USPRAVNO UMIRANJE
Čim su ga unuci dotakli, on se svalio, poput ugašene svijeće, odnijevši sa sobom tajnu uspravnog umiranja…
Krajem treće decenije dvadesetog vijeka pradjeda Mihajlo se vratio iz Amerike ne uspjevši da tamo sastavi ni deset godina. Kažu da se pojavio na kućnom pragu malo pogrbljen, po sljepoočnicama osijedio, ali goloruk i praznih džepova, sjetno se smiješeći na svako zapitkivanje ukućana.
Na njihovu znatiželju odmahivao je rukom i slijegao ramenima. Nije ga više bilo briga ni za Ameriku ni za njih.
Proživio je u rodnom selu još desetak godina, hodajući poput mjesečara. Prilježno je valjao drusle babe i sredovječne i od žalosti svele udovice gdje god bi ih zaticao – pod slamom, u sjenicima, među kukuruzima, usred konopljišta, u polju, po gajevima, baštama i voćnjacima…
Time je među potomcima stvarao mit o dugovječnosti muške loze i njenoj „zastrašujućoj potenciji“.
Muški članovi familije pradjedovu sumanutost pravdali su Zavještanjem (jedni su ga zvali kletvom a drugi molitvom) kojeg u našem rodu svaki otac prenosi sinu po rođenju. Ono glasi:
– Bem ti mjesto đe si prvi put glavom udario!
Nedugo pred smrt pradjeda se stao osamljivati i cijele bogovetne dane provoditi na obližnjem Okiru, seoskom Olimpu, sadeći duvan i svodeći sa sobom posljednje račune.
Kad se jednog predvečerja nije vratio, sinovi poslaše unuke u potragu.
Zatekli su ga u neobičnom položaju – klečao je i sa oba se lakta oslanjao o koljena, dok je čelo podupro dlanovima. Bio je nalik čovjeku koji se predao naročitoj vrsti molitve za koju je potreban savršen mir i duboka usredsređenost.
Pradjeda Mihajlo je jedini čovjek iz našeg sela koji je umro uspravno. Zato mi, njegovi potomci, uvijek hodamo ruku podruku sa smrću. Ako neki i zastane u hodu, smrt je pripravna da ga pridrži i pomogne mu, prenoseći mu dušu preko nebeskih provalija.
Čim su ga unuci dotakli, on se svalio, poput ugašene svijeće, odnijevši sa sobom tajnu uspravnog umiranja, toliko potrebnu njegovim potomcima koji u tim svetim trenucima jauču i cmizdre poput novorođenčadi.
Odnio je sa sobom sve – osim, možda, jednog savjeta (i njega raskrečenog između kletve i molitve) muškom dijelu potomstva: – Nikad ne putuj od mjesta do mjesta, već od žene do žene.
Sasvim je izvijesno da se oni koji njegov savjet prenebregavaju – peku na tihoj vatri mahnitosti i nespokoja.
S mrakom, umotanog u bijelu plahtu, unuci su ga pronijeli selom i unijeli u kuću.