ŽITIJE SVETITELJA

Sveti Serapion je napisao: „Ne misli da je bolest teška; težak je samo greh… Bolest nas prati samo do groba, a greh sleduje za grešnikom i posle groba”.

Prepodobni Serapion bio je drug svetog Antonija Velikog. Bio je u nitrijskoj pustinji nastojatelj tzv. Arsinojskih manastira, u kojima je bilo oko jedanaest hiljada monaha. Paladije i Sozomen nazivaju ga Velikim.

serapion

Najpre se podvizavao u egipatskoj pustinji zajedno sa svetim Antonijem Velikim i svetim Atanasijem Velikim, a zatim je bio nastojatelj jednog monaškog naselja. Odatle je bio uzveden na katedru episkopa Tmuitskog u Donjem Egiptu.

Sa svetim Antonijem Velikim beše u velikom prijateljstvu, što se vidi iz toga što mu je Veliki Ava poveravao svoja blagodatna viđenja i što mu je odlazeći iz ovoga sveta ostavio za blagoslov jednu svoju monašku rasu, a drugu svetom Atanasiju, kao što o tome kazuje Sveti Atanasije u Žitiju Antonija Velikog (glava 82. i 91.).

Sveti Serapion beše u velikom prijateljstvu i sa Svetim Atanasijem. Njemu je Sveti Atanasije uputio nekoliko vrlo važnih pisama kao svome „bratu i saslužitelju u Gospodu“ i kao saispovedniku u veri Pravoslavnoj. On ga je pismom izvestio i o smrti jeretika Arija, pošto je o tome doznao od aleksandrijskog prezvitera Makarija koji je tada bio u Carigradu.

Tako isto, kada je Sveti Serapion kasnije pisao Svetom Atanasiju o pojavi jeresi Duhoboračke, Atanasije mu je uputio tri pisma u kojima mu iznosi pravoslavno verovanje o Bogu Duhu Svetom i pobija jeres Duhoboraca.

Sveti Serapion je učestvovao i na pomesnom Sardičkom Saboru 343. godine kao zaštitnik istine Hristove i branilac Svetog Atanasija. Godine 356. Sveti Atanasije je uputio Serapiona zajedno sa četiri druga egipatska episkopa i tri prezvitera u Carigrad na dvor cara Konstancija (337-361), da bi oni pred carem razvejali sve arijanske klevete protiv njega, kao što o tome govori istoričar Sozomen u svojoj Istoriji Crkvenoj (knj.4, gl.9,6), nazivajući pri tome Serapiona „bogonadahnutim mužem, koga karakteriše izvrstan život i sposobnost govorništva“.

Posle toga, a u vreme istog ovog cara Konstancija, Sveti Serapion bi proteran za veru u izgnanstvo, te se tako udostoji i ispovedničkog venca. Skončao je oko 365. godine.