SAMOSPOZNAJA S BOGOM U SEBI

Carstvo je Božije unutra u vama – opominje Gospod svoje učenike. Ali, ako je Njegovo Carstvo unutar čoveka, onda to znači da je i On tu, unutar čoveka. Tim je tragika ljudska veća ako je čovek bez Boga i ako za Njim traga van sebe.

Čovek bez Boga nije svoj. Zapravo, čovek ni ne može da spozna samog sebe – da bude svoj – ukoliko ne osvesti Boga u sebi. Ipak, sve što čini, u ovom palom postojanju, jeste negacija Boga u sebi. A, sva tuga čovekovog postojanja je upravo u tom iskoraku prioriteta u spoznavanju „bića bolesnog na smrt“.

čovek bez boga

Na žalost, živimo u takvom vremenu gde se prioritet spoznaje premestio od Boga ka čoveku te su zbog toga i nastala „pravilna“ učenja o Bogu ali ne i iskustvena življenja sa Bogom, koja bi se jedino i mogla definisati kao „pravilna“. Jednostavnije rečeno, uvrežilo se mišljenje kako ćemo određenim „pravilima“ postati sposobni percepcije Boga u svojim ličnim okolnostima. I, u tome se, više ili manje, ogleda sav sunovrat naše spoznaje Boga a zapravo – nas samih.

No, pogledajmo primerom. Recimo, čovek se rađa ali svoju majku upoznaje dodirom, ne pravilima, koja neumitno kasnije moraju uslediti u cilju vaspitavanja. No, ono što nas je opredelilo da je spoznamo nisu ta sama pravila koliko iskustvo života sa njom. To iskustvo jeste ljubav koja nam biva prenesena upravo tim dodirom. Ne pravilima, nikako ne pravilima. Možda se zato i ne treba čuditi što upravo o ljubavi današnji čovek tako malo zna dok o „pravilima“ zna i više nego što mu je potrebno.

Zapravo, uvrežilo se mišljenje kako i sama ljubav može, i mora, biti podređena pravilima. Te, ako nekog volimo, mi se moramo ponašati tako i tako jer u suprotnom ne možemo smatrati sebe kao one koji su u ljubavi. Što opet, ne zavisi toliko od nas samih koliko od onih koji premeravaju naš stepen ljubavi te, kako to ne može biti samo jedan čovek, već svi u celosti, to nam je „pravilo ponašanja“ od izrazite važnosti. Njime sebe, svoju ljubav i svoje ponašanje imamo uskladiti, popraviti, dopuniti. Jer, ako ne…, onda nismo u ljubavi ili nismo društveno prihvatljivi ili nismo, zar je i bitno. Poenta je da – nismo.

Da, to je poenta ali tragedija je u tome što smo na taj način prihvatili da životna rešenja potražujemo van nas samih. Svakako da se to reflektovalo i na našu potragu za Bogom ili smislom življenja. U trenu, to je postalo nešto, ređe neko, što je, ili ko je, van nas samih. Od tada je nastupila era „pravila“. Tu eru živimo i danas. U stvari, mi je ne živimo već u njoj preživljavamo, trudeći da spoznamo sebe stvarima ili ljudima oko sebe. Te, kako je Bog ona neuhvatljiva nit našeg bivstva tako i Njemu Samom pristupamo van nas samih. Zapravo, bez nas samih.

Pošto pravilnu spoznaju sebe možemo imati jedino u odnosu sa Njim ali pošto put do nas samih krčimo „pravilima“ spoznaje nas samih tako ni ne ostvarujemo odnos sa Njim jer nemamo nas. A, On je u nama. Jednostavnije rečeno, primerom svakako, to bi bilo kao kada bi izašli van svoje kuće da tražimo svog uvaženog gosta koji je ostao u kući. No, iz poštovanja prema tom gostu mi se zaričemo da se kući nećemo vratiti bez njega. Svakako da je ta potraga u napred osuđena na promašaj pošto je naš gost u kući. Mi ga, dakle, nećemo naći i mi se svakako onda ni svojoj kući nećemo vratiti.

Možda su zato potresi u našim životima toliko bitni! Jer bez njih se nećemo sebi vratiti. Kao u primeru. Dakle, domaćin se zarekao da se bez gosta, koji je kao što znamo u kući, neće vratiti svojoj kući. Međutim, njega udare kola na ulici, ili mu pozli, ili ga strefi infarkt ili… šta god, tako da se on, ne svojom voljom, ipak nađe u svojoj kući. I, ipak, shvati da je gost sve vreme bio u kući. Normalno, to ne bi shvatio da ga nije „zlo“ van kuće zadesilo. Ipak, on je shvatio i on je u kući. U mogućnosti, dakle, da bude dobar domaćin svome cenjenom gostu. Naš narod ima jednu divnu poslovicu: „Bez nevolje nema bogomolje“ ili „nije svako zlo za zlo“. Ali, zašto onda tako uporno odbijamo da čujemo upravo to? Gost je u kući! Vratimo se…

Izvor: Cudo.rs