ZAKON PRAVOSLAVNOG MORALA

Mnogi ljudi pogrešno doživljavaju hrišćanski moral samo kao nekakav skup pravila. Posmatrajući ga tako vole da govore da je to skup pravila, čak i lep, ali potpuno neispunjiv. Sila božija nudi sebe kao pomoć svakom čoveku koji sam po sebi nema snage da bude dobar.

 

Zaista, u naše vreme se čak starozavetne zapovesti „ne ubij“, „ne učini preljubu“, i „oko za oko“ za neke čine nedostižnim.

sila božija

Šta reći o Hristovim zapovestima koji po mišljenju svih zahtevaju mnogo više: „Čuli ste kako je kazano starima: Ne ubij: jer ko ubije, biće kriv sudu. A ja vam kažem da će svaki koji se gnjevi na brata svoga ni za što, biti kriv sudu…

Čuli ste kako je kazano starima: Ne čini preljubu. A ja vam kažem da svaki koji pogleda na ženu sa željom za njom, već je učinio preljubu sa njom u srcu svome… Čuli ste da je kazano: Oko za oko, i zub za zub. A ja vam kažem da se ne protivite zlu, nego ako te ko udari po desnom obrazu tvom, okreni mu i drugi.“ (Mt. 5: 21-22; 27-28; 38-39)

Ako necrkveni čovek meri te zapovesti svojim silama takva pravila će se mnogima učiniti potpuno nedostižnim.

Zabluda se sastoji u tome da ti ljudi ne vide glavno – to da čedima Crkve Bog ne daje samo zapovesti, već i silu za njihovo ispunjavanje.

Neki ljudi misle da su tobož jevanđelske zapovesti u principu neispunjive. Da ih je Bog dao ljudima ne da bi ih oni ispunili, već kao nekakav ideal kome se može stremiti, ali koji nikada ne možeš dostići. I da zbog svesti o nemogućnosti dostizanja tog ideala ljudi postanu svesni svog ništavila i tako steknu smirenje.

Međutim, slični pogled nema ništa zajedničko sa istinom. On izopačava sam smisao hrišćanstva.

Jevanđelje u prevodu znači „Blaga vest“, ili ako ćemo sasvim po savremenom jeziku, „sjajna novost“. Ali šta može biti sjajno u vesti da su ljudi ništavni i nisu sposobni ni za šta sem za svest o svom ništavilu? I zar se može dobrim nazvati gospodar koji izdaje zapovesti, koje se bez sumnje ne mogu ispuniti, a čije ispunjenje treba da bude uslov za spasenje?

Takvi ljudi upodobljavaju Boga nacističkom oficiru iz filma „Lavirint Tavna“, koji pred ispitivanjem uhapšenog partizana koji muca govori: ako možeš da izbrojiš do tri a da ne zamucaš puštamo te. Ako ne možeš, mučićemo te“. Partizan se trudi, izgovara „jedan“, „dva“, i na „tri“ zamuca. Oficir odmahuje rukama, eto, vidiš, sam si kriv…
Ne, istiniti Bog koji zapoveda „svojim suncem obasjava i zle i dobre“ (Mt. 5:45) i „svima daje jednostavno i bez karanja“ (Jak. 1:5), Bog „Koji hoće da se svi ljudi spasu i da dođu u poznanje istine“ (1 Tim. 2:4) – uopšte nije takav.
Za oslikavanje realnog stanja stvari umesnije je drugo poređenje – otac koji je video da je sin upao u duboku jamu. Baca mu granu i daje zapovest: ustani, uhvati se za donji kraj grane i ja ću te izvući. Kao što vidimo, spasava otac. Međutim, ako sin ne ispuni zapovest koja mu je data neće se spasiti.

U stvarnosti, dobra vest Jevanđelja sastoji se u tome da se iz jame greha, prokletstva i smrti zaista može izbaviti. Da nema više pregrade između čoveka i Boga, da nam je u Hristu Isusu postalo moguće da „budemo besprekorni i čestiti, djeca Božija neporočna“ (Fil. 2:15), „jer ste svi sinovi Božiji vjerom u Hrista Isusa“ (Gal. 3:26). Da bi verujući, kršteni čovek postao čedo Božije mora iz sebe da ukloni jedino lične grehe i strasti koje ih rađaju. A to se i postiže čuvanjem zapovesti. A to je jednako ustajanju i hvatanju za granu. To je postalo moguće za svakoga. U tome se i sastoji dobra vest Jevanđelja.

Zahvaljujući onome što je očovečeni Bog uradio pre dve hiljade godina na Krstu apsolutno svaki čovek sada može da ispuni sve zapovesti i time se upodobi Onome Koji je pozvao: „budite sveti, jer sam ja Gospod Bog vaš“ (3 Mojs. 20:7). Svako može da bude Svetitelj. I zapovesti ne predstavljaju miraž kome se možeš diviti izdaleka, već konkretne instrukcije za dostizanje istinske svetosti.

Ako se odnosimo prema njima kao prema praktičnim instrukcijama, lako je videti da Hristove zapovesti nisu date radi otežavanja, već radi olakšavanja borbe sa grehom, jer objašnjavaju kako dostići potpuno ispunjenje zapovesti, koje su date u drevnom zakonu.

Ako je Starozavetni zakon odvraćao pre svega od spoljašnjih projava zla, Isus Hristos je naučio da se uvide i odseku sami koreni greha. Svojim zapovestima On je otkrio da se greh rađa u našem srcu. Neophodno je zato početi borbu sa grehom čišćenjem srca od loših želja i misli, jer „iz srca izlaze zle pomisli, ubistva, preljube, blud, krađe, lažna svjedočenja, hule“ (Mt. 15:19).

Da ponovimo, On nije samo objasnio kako to uraditi, već daje i silu da se to učini. Čak su se i apostoli, čuvši prvi Hristove zapovesti, zaprepastili njihovom tobožnjom neispunjivošću. Međutim, oni su čuli: „ljudima je ovo nemoguće, a Bogu je sve moguće“ (Mt. 19:26). Za čoveka koji se sjedinio sa Bogom već nema ničeg nemogućeg. „Sve mogu u Hristu koji mi daje moć“ (Fil. 4:13), svedoči apostol Pavle.

To je najvažnija i suštinska razlika između hrišćanskog morala i bilo kog drugog.

Svaki drugi nehrišćanski i nereligiozni moral nije ništa drugo do spisak pravila koja se u nečemu razlikuju i u nečemu podudaraju.

Nereligiozno vaspitanje i moral sami po sebi ne daju snage čoveku da bude dobar. Oni ga samo informišu o tome šta se smatra dobrim u određenoj zajednici. I svaki čovek koji dobije takvu informaciju bira: ili da postane dobar čovek, ili da izgleda kao dobar čovek.

U svakom čoveku postoji sloboda volje tako da on iskreno može da se trudi da postane dobar čovek. Međutim, u stvarnosti to ne može uspeti bez pomoći. Kako je govorio Sveti Makarije Egipatski: „duša može da se protivi grehu, ali da pobedi ili iskoreni zlo bez Boga ne može“.

Tada jedino preostaje da se izgleda kao dobar čovek, pažljivo skrivajući svoje mane od drugih. Nalik na duševnog bolesnika koji je svestan svoje bolesti, koji može da se trudi da pred ljudima skriva njene znake. Međutim, od toga on neće postati zdrav.

Ili pak da se skrati broj moralnih zahteva do takvog minimuma koji je po volji palom čoveku, kao skakač s motkom koji bezuspešno pokušava da na treningu obori svetski rekord. On može sniziti visinu na svoj nivo, nakon čega će preskočiti. Međutim, ta žalosna samoobmana ga neće učiniti šampionom.

Svaki drugi moral kao skup pravila u suštini je ono o čemu je govorio apostol Jakov: „Ako li brat ili sestra goli budu, i oskudijevaju u svakodnevnoj hrani. I reče im koji od vas: Idite s mirom, grijte se, i nasitite se, a ne date im što je potrebno za tijelo, kakva je korist?“ (Jak. 2:15-16)

Međutim, pravoslavni moral je drugačiji. U Crkvi se čoveku ne daje samo savet: „čini“, već i, posredstvom Svetih Tajni, sila da se čini. I to apsolutno svakom čoveku koji poželi da dobije takvu silu.