BESEDA PATRIJARHA ZA SPASOVDAN

Ovo je beseda patrijarha SPC Porfirija koju je izgovorio tokom ovogodišnje Spasovdanske litije u Beogradu.

Mislio sam da ne besedim s obzirom da je, evo, pre pet sekundi počeo pljusak. Ali na slovenskom jeziku kiša se kaže dažd, a to znači davanje. I u našem narodu Spasovdanska kiša jeste zaista Božje davanje i blagoslov. Zajedno sa vama blagodarimo Bogu što je dao kišu i što je pustio suzu radosnicu, jer je među nas došao naš veliki Sveti vladika Nikolaj.

beseda patrijarha

Dobro nam došao, Sveti vladiko Nikolaje! Dobro došao u srpsku prestonicu! Dobro došao na Spasovdan, slavu tvog i našeg grada! Zavapili smo i ti si nam došao u ovo smutno vreme kada su se velike nevolje navalile na tvoj rod i kada se mrak zlih sila podnebesja okomio na tvoja čeda. Ti si našao put Hristov, nosio krst i breme celog naroda, bio proganjan nekada, ali i sada, vodio svenarodne litije širom otadžbine i budio svoj narod, a evo, slava Bogu, danas vodiš i ovu našu Spasovdansku litiju u Beogradu.

Danas se opominjemo tvojih reči: „Zar nisu litije bezbroj puta nizvele kišu u vreme suše, utupile kosu smrti u vreme pomora i povratile mir u vreme nemira?“. Zato nas niko ne može bolje od tebe razumeti, izvidati nam rane i pružiti nam očinsku utehu i zagrljaj.

Braćo i sestre, deco Svetoga Save, postoji u čoveku, u nama, u samoj našoj prirodi spontana i iskonska potreba da se obraćamo nečemu što nas prevazilazi, nečemu što je mnogo uzvišenije od nas. To je zbog toga što smo stvoreni po slici i prilici Božjoj i što punoću i smisao života može da nam da samo Bog.

Iako postoje mnoga objašnjenja, mi hrišćani znamo da je to zbog toga što je čovek stvoren po slici i prilici Božjoj, da je čovek ikona Božija, ikona Hristova, što znači da čovek može doći do savršenstva i celovitosti samo i jedino u neraskidivoj zajednici sa Hristom!

To znači da je u centru čovekovog bića tron namenjen Hristu, namenjen Bogu. Kad je Hristos na svome tronu, kad je On u našem srcu, tada živimo u punoći i u harmoniji sa Bogom, sa tvorevinom, sa bližnjim i sa sobom.

Ako na tom tronu sedi neko drugi ili nešto drugo, naš ego, ako nam je neko drugi bog, a ne Hristos, onda sigurno živimo u disharmoniji, neretko i u antiharmoniji, u potpunom rastrojstvu.

Tu činjenicu, na svoj način, konstatuje i moderna psihologija kada kaže da je čovek, pored i iznad svega, homo religiosus, biće vere.

O toj tajni čovekove potrebe za Bogom upečatljivo govori događaj iz Ajnštajnovog života. Jedan čovek ga je upitao: Ti, koji si genije, kaži, koji je smisao i cilj života? Ajnštajn mu kaže: Ja nemam odgovor na to. To je pitanje vere i Boga. Čovek će na to: Onda je bolje da se ništa ne pitamo. A Ajnštajn mu odgovori: Ali, ako se ne pitamo o cilju i smislu postojanja, ako se ne pitamo o Bogu, ne samo da je teško, nego je nemoguće živeti

Kada se u jednom trenutku života, na nekom „raskršću puta“ susretnemo sa zlom i sa smrću, tada iskrsavaju najneumoljivija pitanja na koja pozitivno znanje nema konačan odgovor. Danas živimo u civilizaciji koja se temelji na potiskivanju i zaboravu duhovnih pitanja. Koliko god čovek pokušava da izbegne, zaboravi, prezre večna duhovna pitanja, i čak i ako im se naruga, ona vrebaju i iskrsavaju. Iznenadni kvar, bolest, nesreća – i gle, oružje ovozemaljskih, racionalističkih rešenja počinje da se raspada. Pred nama se javlja bezdan pitanja koja otvaraju zastrašujuće praznine u našem postojanju. U tim neočekivanim trenucima sva naša pitanja automatski se sjedinjuju u jednu reč, koja je i poznata i bezmerno nepoznata. Ta reč je Bog.

Naš svetosavski narod prošao je sve teškoće, raspeća, mučeničke smrti, nezamislive golgote i stradanja ne samo zbog toga što je imao moćne, obrazovane i mudre ljude, tehnike, veštine, znanja, nego prevashodno zbog toga što je veroavo u Boga, imao veru jevanđeljsku, živeo po jevanđelskim vrednostima, kako je govorio Svetac koji leži pred nama. Zato što je činio sve što je bilo do njega, ali na početku i na kraju, zat o što je imao veru u promisao i ljubav Božju. On se obraćao Bogu. Pobeđivao je sve jer je imao poverenje u svoju Crkvu. Zato što je znao da nije samo telo nego i duša sa večnim ciljem i smislom. Zato što je znao da se ne treba brinuti samo o spoljašnjem nego i o unutrašnjem. Zato što se, braćo i sestre, molio Bogu i znao da će mu Bog pomoći. Zato što je znao da su bližnji, porodica, dom i otadžbina svetinja, a posebno zato što je znao da su Gračanica, Pećka Patrijaršija, Dečani, Sopoćani, Žiča, Mileševa, Krušedol, Studenica, Morača, Krka, sve naše svetinje i ovaj sveti hram pred kojim danas stojimo i koji nosi ime Svetog Save, da je to naša lična karta, naše ime i prezime.

Spustivši se u svoje srce iskreno se zapitajmo da li mi to danas znamo ili bismo rado da budemo nešto drugo ili neko drugi, da se odreknemo sebe, svoga koda, svog identiteta, svojih pravoslavnih hrišćanskih vrednosti, te da prihvatimo nama stran sistem vrednosti i postanemo ono što nismo. Ali, sve dok imamo u čemu da se ogledamo, kome i čemu da se vraćamo, sve dok stojimo ovde okupljeni oko Svetitelja Božjeg, nezavisno od spoljašnjih okolnosti, kiše i grada, ovaj narod će imati nepokolebivu nadu, ovaj narod Golgote i Vaskrsenja će živeti.

Braćo i sestre, zašto vam ovo govorim? Suočili smo se sa strašnim zlom koje nas je sve porazilo, jer je napalo našu decu i preko njih nas i pogodilo nas tako da smo zanemeli. Um posustaje pred pokušajima svakog logičnog objašnjenja onoga što se dogodilo. Zlo nema ime i prezime, uzrast, pol, rasu, naciju, opredeljenje, neuhvatljivo je. I ma šta činili, zlo se ne može konačno i potpuno pobediti nikakvim institucijama, tehnikama, veštinama, sposobnostima, ma koliko one bile efikasne i korisne. Znanje je potrebno, ali nije dovoljno. Tehnika i veština pomažu, ali ne izbavljaju. Filosofija, politika, nauka, umetnost i mnogo toga, sve je to blagosloveno i potrebno i donekle rešava naše probleme i potrebe, ali suštinska pitanja o cilju i smislu postojanja, o stradanju, o radosti i tuzi, o istini i laži, o životu i smrti, o dobru i zlu – ostaju bez konačnog odgovora.

Šta nam je činiti?

Nijedno ključno pitanje, draga deco duhovna, čovek ne može rešiti samo svojim snagama. Naravno, moramo učiniti sve što je do nas, ali onda svoje snage i podvige udružiti sa snagom Božjom. Moramo verom i molitvom otvoriti vrata blagodati Božjoj da deluje sa nama i u nama kako bi naši napori i znanja urodili plodom za dobro drugih i nama na korist. Moramo se zamisliti dobro, moramo se trgnuti, moramo se probuditi svi zajedno. Svi smo pogođeni. Svi osećamo neizmernu tugu i bol, svi imamo traumu i zato smo svi potrebni jedni drugima kao potpora, kao oslonac. Zajedno smo na krstu. Da bismo zajedno vaskrsli moramo se svi u molitvi i pokajanju sabirati, okupljati oko svetitelja i oltara Božjih. Ne smemo dozvoliti sebi da samo i isključivo optužujemo jedni druge i tako sejemo novo seme zala i nesporazuma.

Istina, svi smo različiti, različito mislimo i govorimo, ali različitosti su dar Božji. Date su ne da bismo se sukobljavali i suprotstavljali jedni drugima, nego da bismo se međusobno dopunjavali i obogaćivali, da bismo ne parcijalno, nego zajedno bili snažniji i sposobniji da zajedno savladavamo svako iskušenje i zlo u nama i oko nas. Dakle, iako smo različiti, ne dozvolimo sebi da i našu zajedničku nesreću zloupotrebljavamo optužujući jedni druge. Na to nas podseća i Sveti apostol Pavle kada kaže: „Molim vas pak, braćo, imenom Gospoda našega Isusa Hrista da ne budu među vama razdori, nego da budete utvrđeni u istom razumu, jer sam čuo za vas, braćo moja, da su među vama svađe“. Zato, iako smo različiti, iako različito mislimo, ne produbljujmo više naše razdore! Ne dolivajmo ulje na vatru! Trebaće nam snaga, mnogo je iskušenja pred nama.

I pomenuću samo jedno što je za nas važno, što je naše srce, naše oko, naše uho – to svi znamo – to jeste Kosovo i Metohija. I ako nam neko uzima uho, oko, srce, da li možemo živeti bez toga? Znam da svi u sebi znamo odgovor. Potrebna je molitva, potrebno je sabirati snage da bismo kao nekada i sada i zauvek sačuvali Kosovo i Metohiju kao deo Srbije, da se ne bi desilo da na bilo koji način, posredno ili neposredno, Kosovo i Metohija mogu biti otuđeni. Zato sabirajmo se! Ne dolivajmo ulje na vatru. Potrebi smo jedni drugima. Potrebna nam je snaga.

Pitamo se ko je odgovoran za ovo što nas je snašlo ovih dana? Svi smo odgovorni, braćo i sestre! Neko više neko manje. Više nego drugi, osećam da sa ja odgovoran. Ne samo onda kada sam postupao pogrešno, nego i onda kada nisam učinio sve što sam mogao i sve što je trebalo, kada sam bio sebičan, gord, ohol, samoljubiv, isključiv, kada nisam imao mesto za drugog, kada nisam slušao drugog, kada nisam otvorio svoje oči, uši, dušu za vas, jer svi mi jesmo jedno. Vi ste ja, a ja i episkopi i sveštenstvo smo vi.

Odgovorni smo zbog toga što nismo bolji. Odgovoran sam i ja, braćo i sestre, što nisam bolji. Svi moramo da budemo bolji, da budemo onakvi kakvima nas Bog hoće, onakvi kako je zapisano u svetom Jevanđelju, onakvi kako nas upućuju zapovesti Božje, a ne onakvi kakve nas hoće oni koji nam nameću svoje sisteme vrednosti bilo da dolaze spolja bilo da su odavde i dolaze iznutra.

Sveti vladika Nikolaj, koji nas je danas ovde sabrao, upravo nam to poručuje kada kaže: „Mi čekamo Hrista, a ne bolje vreme“. Neće doći bolje vreme dok mi ne budemo bolji. Neće nam biti dobro ako mi nismo dobri. Kada mi budemo bolji zasigurno će biti i bolje vreme, a nikako obrnuto. Zato nam je potreban Hristos i Njegovo Jevanđelje, a to je naš narod uvek znao, to znamo i mi ovde sabrani. Zato i kada je našem narodu bilo teško i kada je nama danas teško, nismo bez nade. Imamo cilj, imamo Crkvu.

I ova Spasovdanska litija, na koju se već 520 godina sabiraju Beograđani i na kojoj će se sabirati, ako Bog da, dokle god je pravoslavnih Srba, a to znači do kraja sveta i veka, jeste poziv i vapaj Majke Crkve da se svi saberemo. 520 godina! Neki se pitaju: Zašto baš danas litija? Pa evo: samo zato što se naši preci već 520 godina o Spasovdanu u litiji mole Bogu. Litija nije miting sa političkim ciljevima, kako bi je možda neko neupućen razumeo, nikoga ne deli i ne isključuje, sve poziva, jer se Crkva ne poistovećuje samo sa jednim delom svoga naroda, samo sa jednom stranom, i ako hoćete samo sa jednom strankom, već obuhvata sve, poistovećuje se sa svakim našim čovekom. Crkva je celina.

Litija je molitveni hod Crkve koji nas budi na pokajanje, poziva na lično preispitivanje, na preobražaj svakog od nas bez izuzetka. To se tiče svakoga, od najmanjeg do najvišeg i od najvišeg do najmanjeg. To je događaj izlivanja ljubavi, blagodati i blagoslova Božjih na gradove, ulice i trgove, na sela, njive, šume, na sve ljude i čitavu tvorevinu. Naša današnja litija je molitveni hod zajedno sa Svetim vladikom Nikolajem, radi isceljenja duša i tela, za mir u nama i među nama, za našu postradalu decu, za sve postradale nevine žrtve svakoga nasilja, ali i za svu decu, za sav naš rod i za sve ljude.

Crkva nije tek jedna od institucija, nije, kako čuh pre neki dan, treći između dva različita puta u našem narodu, ili kako to kažu između dve Srbije – ja mislim da postoji samo jedna Srbija – ili jedan od mnogih puteva, pa bio on i najbolji. Ona je iznad svakog puta, iznad svake strane. Ona je sama Put, Život i Istina, jer je Crkva Hristos. Ona sve sabira, sve objedinjuje, u njoj ima mesta za sve i ona se moli za sve.

A put ljubavi Hristove, put Hristov, braćo i sestre, počinjemo u nama samima i svaku spoljašnju podelu isceljujemo najpre u svome srcu. Zapamtite, linija koja razdvaja dobro od zla nije izvan nas, nego prolazi kroz samu sredinu našeg srca. Tu, u našem srcu, vodi se nevidljiva borba između dobra i zla, borba jednih za druge. Ko je uporan, ko se uporno sa verom i molitvom bori, on će se izboriti za dobro, on će se izboriti za drugog, on će biti već ovde i sada pobednik.

Molim vas, draga braćo i sestre, menjajmo sebe, svi bez izuzetka, slušajući reč Božju, preobražavajući se Hristovim jevanđeljskim vrednostima koje su kroz vekove oblikovale srpski narod. Ne menjajmo vrednosti kao odeću! Mi možemo menjati odelo, i to je prirodno, ali ako ne menjamo sebe iznutra, nego samo spolja, sve će ostati, ne samo isto, nego će bivati sve gore i gore.

Potrebno je da makar malo uložimo strpljenja za onog pored nas, za našeg bližnjeg, da makar malo oslušnemo drugoga, da mu damo makar malo prostora u sebi, da se otisnemo od ostrva naše samodovoljnosti, isključivosti, sebičnosti i oholosti da bismo došli do otkrića da bližnji nije naš pakao i pretnja, nego naš raj i radost, da smo mu potrebni i da nam je potreban. To najpre učinimo mi koji smo najodgovorniji, koji na višem (mestu) stojimo, koji više vidimo, koji imamo više kapaciteta i raspolažemo sa većim sredstvima i oruđima nego drugi.

Zato neka nam Hristos bude tačka oslonca svugde i na svakom mestu, u porodici, u školi, u prevozu, na poslu, u bolnici, u sudnici, na stadionu, na ulici, gde god da smo. Neka nam Gospod Hristos bude ogledalo i mera. Ako je Hristos tačka oslonca i kriterijum, ako je On cilj i smisao, ako je On na prvom mestu, razlikovaćemo dobro od zla, crno od belog, svetlost od tame, istinu od laži.

Dakle, braćo i sestro, deco duhovna, da nam Hristos bude uvek na prvom mestu, pa budite sigurni da će nam sve ostalo biti na svom mestu!

Neka bi Bog dao, molitvama Svetog vladike Nikolaja i svih svetih iz našeg roda, da nam Isus Hristos Gospod i Spasitelj naš u svemu, svugde i svagda bude na prvom mestu i sve će onda biti na svom mestu.

Svima vama čestitam praznik Vaznesenja Gospodnjeg, krsnu slavu našeg prestonog grada, koji neka – sa svim drugim gradovima i mestima – Gospod sačuva i blagoslovi zanavek! Da ste blagoslovni na mnogo godina! Mir, zdravlje, ljubav, svaki blagoslov Božji da bude sa svima nama sabranima ovde, sa svim ljudima koji žive u prestonom gradu, sa svim ljudima koji žive u divnoj Bogom blagoslovnoj Srbiji!

Neka Bog blagoslovi svu našu braću i sestre gde god da žive i sve narode sveta. Srećan praznik! Živeli na mnogo godina!