HLADNOĆA
Ostavlja me na milost i nemilost plamenu iz kamina dok perom u ruci prkosim sudbini. Prkosim, ali sve me pogled vuče sa hartije ka njoj.
„Jer mogu protiv sudbine, ali ne mogu protiv ljudi“
U drhtaju vjetra, hladnom rukom, kraj starog kamina u bjelini, ispisujem ove riječi. Jeza me cijelog hvata…
Sjedim pored vatre, u ćošku tuge, na vunenom ćilimu, nadnijet nad hartijom nepravde.
Sjedim i drhtim…
Vatra iz kamina lagano pucketa, izaziva me i truje svojim žarom, mirisom izgorijelog graba i bukovine. Hladna i ponosna gori kraj mene, a ne osjećam njenu toplinu. Podrugljivo se smije, meni, koji molim pred njenim žarom.
Teške misli mi naviru na um, mješaju se, i razilaze…
Bez teme, bez ideje…
Šuplji poput gordog klasja koje ponosno stoji, uspravno, ali prazno. A moje riječi se povijaju pred tom pojavom. One su slomljene, na tlu, ali teške i plodonosne. Pale su od težine žita, koje kratka grana klasja nije izdržala.
Posustala je pod teretom…
A da je bilo, kao što nije, lagano i šuplje, nikada ne bi puklo…
Ostalo bi gordo, šuplje, ali ponosno.
Ali bi tako kako to biti mora…
Klas života popusti pod teretom istine i zadovoljan sudbinom nastavlja dalje, zaboravljajući istinu i ostavljajući je da truhne u tišini ovog polja.
Vatra pucketa, rasplamsava se, ali me ne grije.
Nema snage ili nema volje!?
Ostavlja me na milost i nemilost plamenu iz kamina dok perom u ruci prkosim sudbini. Prkosim, ali sve me pogled vuče sa hartije ka njoj:
„Nemoj se ugasiti!“, sve mislim i sve se nadam…